Posljednje veče 56. Međunarodnog kazališnog festivala MESS, jednog od tri najrenomiranija internacionalna teatarska festivala u regionu, uz beogradski BITEF i zagrebački Festival svjetskog teatra, ostavilo je, nažalost, gorak i trpki okus kod svih što su ga pratili i posjećuju ga već godinama – ne zbog razloga što zadiru u prirodu kazališnog čina, već zbog događaja koji su po ko zna koji put, u ovom podneblju, osvijetlili pravo stanje stvari kada je riječ o odnosu demokratskih, slobodoljubivih i kreativnih snaga spram konzervativne, uskogrude i desničarske struje, ovdje i danas.
MLADEN BIĆANIĆ
A sve je izazvala jedna predstava, do tada prvi put na daskama nekog od teatara na ovim prostorima, uvrštena u natjecateljski program 56. MESS-a. Riječ je o novom autorskom projektu redatelja Olivera Frljića „Naše nasilje i vaše nasilje„ nastalom u koprodukciji više kazališnih kuća iz Europe: poznati njemački HAU – Hebbel am Ufer, Berlin, kultno Slovensko mladinsko gledališče, Ljubljana i dobro poznato Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca iz Rijeke, uz festivale Wiener Festwochen, Kunstfest Weimar i Zuercher TheaterSpektakel, uz naravno MESS – to je puni popis koproducenata predstave što umalo nije izvedena u Sarajevu. Razlog: pritisci i prijetnje organizatoru, javni zahtjev Tužilaštvu BiH da se predstava skine sa repertoara festivala!
Cilj: onemogućiti gostovanje i onda likovati nad „pobjedom„
Kronološki, križarski pohod protiv predstave i redatelja počeo je neposredno prije same izvedbe, mada je program festivala objavljen danima ranije i znalo se što će se sve u okviru 56. MESS-a odigravati na pozornicama u Sarajevu. Zabranu prvo traže ljudi iz HNK Napredak iz Sarajeva, potom vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, i to zbog toga što, predstava, navodno blasfemično vrijeđa osjećaje kršćana, odnosno kako se navodi u dopisu iz Napretka: „bolno vrijeđa kršćane, muslimane i državu BiH, pa tako i sve njene građane.„ Sasvim logično, harangi i osudi se pridružuju islamski fundamentalisti (mladomuslimanski Saff). A kako su znali što treba osuditi i zašto to zabraniti – e to već ulazi u anale domišljatosti i licemjerja „osvjedočenih„ čuvara morala i dostojanstva „kršćana, muslimana i svih građana„ sa ovih prostora i graniči sa pravim, nepatvorenim teatrom apsurda! Oni su, naime, za tako nešto čuli, netko, čitaj neki katolički mediji, desničarski i klerikalni ekstremistički internet portali, to su objavili, a da predstavu, barem u regionu, nitko do njenog sarajevskog izvođenja nije vidio! Nije se, naravno, moglo pričekati da se predstava „Naše nasilje i vaše nasilje „normalno odigra u okviru festivala i onda da meritoran sud o njoj – ne, trebalo ju je zatrti u samom korijenu, onemogućiti joj gostovanje i onda likovati nad svojom „pobjedom„.
Tortura pod plaštom europske uljuđenosti (FOTO: MESS)
U takvoj unisonoj osudi klerikalne desnice nad jednom kazališnom predstavom uopće nije bilo bitno navesti niti najmanji pozitivni trag što je ostao do tada iza nje, niti jednu pohvalnu kritiku, niti jedno oduševljenje publike tamo gdje je već igrala. A igrala je, itekako praćena sa pažnjom, nakon premijere u Beču koncem svibnja i na Wiener Festwochen, i na Kunstfestu u Weimaru, i na Festivalu novih dramaturgija u poljskom gradu Bydgoszcz, gdje je također kler imao nešto protiv, i u HAU u Berlinu. Sve je to njenim protivnicima bilo nevažno, nevažno je bilo i pogledati je prije osude, svi su se ujedinili u tome da je spriječe da stigne na daske Narodnog pozorišta u Sarajevu.
Gotovo da su u tomu i uspjeli, direkcija MESS-a reagirala je pomalo nespretno, ustrašena ozbiljnošću prijetnji i želeći da zaštiti publiku, prvo je najavljeno samo interno prikazivanje, za goste festivala i medije / da bude stvar ljepša u Sarajevu su tada bili i istaknuti članovi i čelnici Europske teatarske konvencije (ETC), i to ništa manje nego na Generalnoj skupštini /, zatim se, na insistiranje same publike koja se okupila pred zgradom teatra, od toga odustalo i predstava je ipak prikazana u punoj dvorani.
Neutaživa žeđ za naftom i nesmiljena glad za prirodnim bogatstvima
Autori predstave: redatelj Oliver Frljić, dramaturg Marin Blažević, kostimografkinja Sandra Dekanić, scenograf Igor Pauška i međunarodni glumački ansambl, naravno, najmanje su krivi za sve što se u Sarajevu uoči te festivalske premijere događalo. Jer, riječ je o dobro poznatom „kazališnom fenomenu Frljić„, njegovom načinu i promišljanju kazališta u inscenaciji odabrane teme. A što je to, prema „zaštitnicima i čuvarima morala, vjere i vječnih istina„ toliko sporno i odbojno u ovom djelu da ga se proglašava blasfemičnim, a da ga se nije ni pogledalo, i unaprijed osuđuje i želi zabraniti i poništiti? Zar to da Frljić eksplicitno navodi stoljetne zločine kolonijalne Europe spram drugih, neeuropskih naroda, zar to da je od devedesetih godina prošloga stoljećačetiri milijuna ljudi pobijeno u Iraku, Siriji, Afganistanu i diljem Bliskoga Istoka, da je iza toga genocida Arapa i muslimana Zapad i njegova neutaživa žeđ za naftom i nesmiljena glad za prirodnim bogatstvima, kao i da na tome počiva sav njegov prosperitet, uspon i blagostanje?Ili nekome smeta što se navode žrtve arapskih terorista u bombaškim napadima po europskim gradovima? Ne vjerujem da protivnicima predstave baš toliko smetaju izuzetno britke i duhovitemontipajtonovske scene sa vicevima i politički nekorektnim skečevima i pošalicama, kao nitibrutalan prizor torture nad jednim Sirijcem, izbjeglicom kojeg se tjera u integraciju sa europskim društvom i njegovim vrijednostima tako da ga se prisiljava da pije alkohol, jede svinjetinu, a sve pod plaštom gostoprimstva i europske uljuđenosti. Ili je to scena kada mlada žena vadi državnu zastavu iz svog spolovila, ovisno gdje se predstava igra mijenja se i taj simbol državnosti? Ili je to provokantna scena kada Krist silazi sa križa, obljubljuje prisilom ženu pod hidžabom, a ona ga nakon tog čina cjeliva i ljubi? No, zaboravlja se pritom širi kontekst u kome se sve to događa, zaboravlja se da je teatar mjesto metafore, simbola i imaginacije, mjesto preispitivanja i istraživanja, sebe, stvarnosti i svakidašnjice. Ukratko, ne gleda se cjelovitost Frljićevog kazališnog postupka – a kako bi se to i moglo samo pozivanjem na anonimne portale?
Kanisteri (FOTO: MESS)
Naime, Krist silazi sa križa sastavljenog od kanistera za naftu, prije tog njegovog silaska, taj križ bio je sastavni dio od stotinjak takvih istih kanistera koji su dominirali pozornicom, oni su jasan kazališni znak i ideja koju ova predstava nosi. Ta će se ideja čak nedvosmisleno reći, glasno iskazati u predstavi: „kada će Europa vratiti ono što je stoljećima pljačkala„, i tu je Frljić više nego jasan i čitljiv. Stoga sa tog križa od kanistera ne silazi Krist, Bogočovjek, nego svu podlost i licemjerje, sva gramzljivost i pohlepa Zapada koji se iskaljuju na muslimanskom i arapskom svijetu, a on, uzvratno, kroz tu ženu pod hidžabom, nudi poljubac! I što je u tomu blasfemično, što tu nije točno i istinito, zar se uloga Crkve u tim stoljetnim zlodjelima, ili barem dijela Crkve koji je sudjelovao u tim kolonijalnim osvajanjima, može negirati i može nekomu zasmetati? Očito, može, čak toliko da se traži zabrana jedne predstave koju se nije niti vidjelo! Na kraju predstave citira se Biblija: „prvi će biti zadnji a zadnji prvi„ i time redatelj poentira, njegov kazališni esej, temeljen na tekstu „Estetika otpora„ Petera Weissa, o fenomenu izbjeglica i o teroru nekih arapskih fundamentalističkih skupina danas koji nas ispunjava strahom a potom i mržnjom prema čitavoj toj populaciji, pomno je razrađen i pažljivo konstruiran kazališni čin proizišao iz teatarske radionice i laboratorije Frljić koji nam se ne mora dopasti niti se moramo u svemu sa njim složiti, ali kojemu ne možemo zanijekati utemeljenost i zasnovanost na činjenicama, kao niti njegovu kazališnu opravdanost i vrijednost, a još manje ga možemo unaprijed, ne pogledavši ga, osuditi i anatemizirati.
Prije gotovo jedno stoljeće veliki Krleža je zapisao. „Ne govori nijedan umjetnik samo spolja nego i iznutra. Iz sebe. Iz svog mraka. Iz svoje svjetlosti.„ O toj svjetlosti umjetnika koji s odupire mraku, u sebi ali i oko sebe, svjedoči predstava „Naše nasilje i vaše nasilje„ Olivera Frljića gotovo nasilno izbačenoj iz programa 56. MESS-a.
Kad će Europa vratiti sve ono što je stoljećima pljačkala? (FOTO: MESS)
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Velija Hasanbegović / MESS