Vanessa Redgrave jedna je od najvećih glumica današnjice, koja je u šest desetljeća karijere odigrala 130 filmskih i nebrojene kazališne uloge, za koje je u filmskom mainstreamu osvojila Oscar (za koji ima ukupno šest nominacija), nagradu BAFTA (četiri nominacije) te po dva Emmyja (pet nominacija) i Zlatna globusa (13 nominacija).
AUTOR: Milena Zajović
U svijetu filmskih festivala prikupila je sve što je mogla, uključujući dvije glumačke nagrade u Cannesu te po jednu u Veneciji i San Sebastianu, a iz kazališta nosi najveća priznanja poput Oliviera i Tonyja.
Britanska krema
U Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu idućeg vikenda ipak ne dolazi kao glumica, već kao politička aktivistica. U razgovoru sa Srećkom Horvatom otvorit će novu sezonu Filozofskog teatra, koji nam je prošle godine doveo veličine poput Thomasa Pikettyja, Julije Kristeve i Niccola Ammanitija, koji su iz perspektive različitih struka govorili o globalnim društvenim fenomenima.
Vanessa Redgrave tu itekako ima što dodati, jer radi se o osobi koja se od svojih studentskih dana sredinom prošlog stoljeća aktivno zalaže za niz važnih političkih pitanja, od borbe protiv apartheida i rata u Vijetnamu, preko posjeta okupiranom Sarajevu zajedno sa Susan Sontag u nekoliko navrata od 1993. do 1996. godine.
Da je kći Sir Michaela Redgravea i Lady Redgrave (glumice Rachel Kempson) predodređena za velike stvari, naslutio je veliki Laurence Olivier, koji je njeno rođenje 30. siječnja 1937. godine u pauzi izvedbe “Hamleta” u kultnom kazalištu Old Vic objavio riječima: “Dame i gospodo, danas je rođena velika glumica. Laert ima kći!”
Odrastanje male Vanesse u miljeu britanske društvene kreme, uz česte posjete umjetnika iz cijelog svijeta, nije ju učinilo razmaženom malom divom, baš naprotiv: Vanessa Redgrave odmalena je pokazivala izniman društveni senzibilitet.
Podržala Arafata
Od 1961. godine bila je jedna od najaktivnijih članica antiratne grupe Committee of 100, koja se nenasilnim prosvjedima i građanskim neposluhom borila protiv utrke u atomskom naoružanju, u sedamdesetima se s bratom Colinom pridružila Revolucionarnoj radničkoj partiji, u osamdesetima je podržala Arafatov PLO, pa tužila Bostonski simfonijski orkestar koji ju je zbog toga izbacio iz svoje produkcije…
Devedesetih je, između ostaloga, sa Susan Sontag prikupila potpise i odnijela peticiju 200.000 građana okupiranog Sarajeva u sjedište Ujedinjenih naroda, gdje je održala emotivan govor upozoravajući kako je na taj grad u 900 dana opsade palo više granata nego što je Hitlerova vojska potrošila bombardirajući čitavu Jugoslaviju. U regiju se vraćala i nakon rata, između ostaloga kao producentica filma “Bosna ustaje” koji je prošle godine režirao njen sin Carlo Nero.
Izvor: Večernji list