Eto, prošao si pored malog djeteta, prošao si ljut, sa ružnom riječju, sa ozlojeđenom dušom; i nisi možda ni primjetio dijete, ali je ono tebe vidjelo, i lik tvoj, ružan i zao, možda je ostao u njegovom slabačkom i nezaštićenom srdašcu.
"Pa, Marianne, stigli smo do trenutka kada smo toliko stari, naša tela se polako raspadaju i mislim da ću uskoro krenuti tvojim putem. Znaj da sam tu, toliko blizu da ako ispružiš ruku, da me možeš dotaći."
Jer ko može reći da druga kakva misao neće doći do svesti o sebi i da taj grob u kome ćemo mi počivati neće biti kolevka jedne nove duše? Kakve duše, ja ne znam.
Nalazimo se u pravoj internet poplavi informacija koje su nam dostupne na dodir prsta. Sa druge strane to vas može ometati u poslu, odvlačiti vas od porodice, umarati ali vas i činiti razdražljivim izavisnim od novih informacija. Evo kako knjige pomažu.
