 i (doslovno) bezličnim muzama (vidi:Tatlin) – odjednom sam zapazila sliku toplih žutih tonova i prekrasnog svjetla na kojoj su se nalazile nage djevojke, putene, realističnih tijela (šlaufići i sve to). Pomislila sam – ovo je sigurno naslikala žena!){kind=link}
Nedavno sam bila na odličnoj izložbi Od Chagalla do Maljeviča: Ruske avangarde u bečkoj Albertini. U jednoj od prostorija – okružena primitivističkim Venerama (vidi: Larionov) i (doslovno) bezličnim muzama (vidi:Tatlin) – odjednom sam zapazila sliku toplih žutih tonova i prekrasnog svjetla na kojoj su se nalazile nage djevojke, putene, realističnih tijela (šlaufići i sve to). Pomislila sam – ovo je sigurno naslikala žena!
I bila sam sam u pravu: Zinaida Serebriakova, Kupelj (1913.). Pri povratku u domovinu bacila sam se na guglanje, čime sam otkrila još divnih slika ove definitivno nedovoljno poznate umjetnice (dijelom njenu nepoznatost možemo pripisati njenom ustrajanju na realizmu u vrijeme najvažnijih avangardnih pokreta). Ujedno sam ponovo otkrila neke slike koje već znam, a nisam ih prije mogla smjestiti. Najpoznatija slika iz tog perioda, u kojem je Serebriakova prikazivala život na selu, jeIzbjeljivanje platna (1917.), upečatljiv prikaz bosih djevojaka, lica i tijela djelomice okrenutih od gledateljice, koje zbog blago spuštenog očišta i skulpturalno oblikovanih tkanina djeluju impozantno, gotovo monumentalno.
Izbjeljivanje platna, 1917.
Jabučnjak, 1908.
“Umjesto prikaza grube realnosti, Serebriakova je željela istaknuti ljepotu prirode i ljudi koji je obrađuju kroz ekspresivne forme. Slika Jabučnjak obilježena je snažnim osjećajem slobode, korištenjem jakih boja u širokim i tečnim nanosima … Iako je bila mlada kada ga je naslikala, Jabučnjak otkriva samopouzdanje i odvažnost koji su obilježili njezin rad i ukazali na nevjerojatan talent,” piše Roy Bolton.
Serebriakova je rođena 12. prosinca 1884. godine na obiteljskom imanju pored Kharkiva (današnja Ukrajina) u jednu od najpoznatijih umjetničkih obitelji u Rusiji. Njen djed, Nicholas Benois, bio je poznati arhitekt; njen otac, Evgenij Lanceray, bio je slavni kipar; njen ujak, Alexandre Benois, bio je slikar, a i braća su joj se bavila slikarstvom i arhitekturom. Djetinjstvo je provela u Sankt-Peterburgu, a za vrijeme školovanja mentori su joj bili slikari Ilija Repin i Osip Braz. Putovala je po Francuskoj i Italiji, a prvi put je izlagala već 1909. godine na grupnoj izložbi u Galeriji Tretyakov (Autoportret za toaletnim stolićem).
Netom prije izbijanja Oktobarske revolucije, bila je predložena za članicu Ruske likovne akademije kao jedna od prvih i rijetkih žena kojoj je pripala ta čast. Međutim, zbog političkih zbivanja nije bilo moguće održati glasovanje. Za vrijeme Oktobarske revolucije život joj se naglo promijenio: 1917. izgorjelo je obiteljsko imanje zajedno s brojnim crtežima i slikama, a dvije godine kasnije suprug joj je umro od tifusa te je ostala sama s četvero djece i bolesnom majkom. Godine 1924. preselila se sama u Pariz zbog posla i tek je nakon dvije godine uspjela dovesti dvoje mlađe djece sa sobom. Uslijedile su izložbe u Francuskoj, Belgiji i Engleskoj, no profesionalni uspjeh bio je popraćen tugom zbog razdvojenosti od obitelji. Zarađivala je na portretima, a osobito je voljela slikati ženske aktove, koji djeluju neuobičajeno intimno, erotično i nježno.
Akt, 1932.
Riječima njene kćeri Katarine, “Ženski akt bio je majčina omiljena tema. Kada je bila u Rusiji mlade seljanke bi joj pozirale. U Parizu su joj u atelje dolazile prijateljice, popile šalicu čaja i pozirale joj. One nisu bile profesionalni modeli koje ste mogli naći u Montparnasseu i možda je upravo to razlog zašto djeluju tako prirodno i profinjeno.”
Međutim, slike nastale u Parizu umjetnica je smatrala manje dobrima od onih ranijih, što je pripisala manjku vremena i mogućnosti te činjenici da joj grad nije bio toliko inspirativan kao selo.
Za vrijeme Hitlerove okupacije, Serebriakova je bila prisiljena uzeti francusko državljanstvo, i tek je par godina nakon završetka rata ponovo mogla vidjeti svoju kćer Tatjanu (također slikaricu) – nakon 36 godina razdvojenosti. U drugoj polovici 1960-ih ostvarila je uspjeh i u SSSR-u te izložila svoja djela u Moskvi, Sankt-Petersburgu i Kijevu, gdje su je uspoređivali s Botticellijem i Renoirom. Umrla je 1967. u Parizu, u dobi od 82 godine.
Autoportret s kćerima, 1921.
Autoportret za toaletnim stolićem, 1909.
Autoportret, 1930.
Dijana i Akteon, 1916.
Kupačica (autoportret), 1911.
Kupačice, 1927.
Kupus, 1909.
Voćnjak u cvatu, 1908.
Ručak, 1914.