Ona pjesma u kojoj su sabrani svi kvaliteti Štulićeve angažirane, kritički nastrojene poezije je ‘Kad fazani lete’
Autor: Amer Tikveša, Prometej.ba
Branimir Džoni Štulić ako možda i nije najbolji, najintelektualniji je pjesnik jugoslovenske estrade. Slušati ga, značilo je, a i danas znači, ili biti intelektualno iznad mainstreama ili se truditi izdići. Uvijek je, naravno, bilo i onih koji su tu muziku prihvatali trendovski, bez ozbiljnijeg upuštanja u nju i bez shvatanja njegovih pjesama.
Bez pjesama koje su kritičarski intonirane spram sistema i generalno društvenog i političkog mainstreama ne bi imao ni približnu slavu koju danas ima. To su one njegove najcitiranije, najpjevanije i najtraženije pjesme: 3N, Kurvini sinovi, Smrdljivi grad, Anđeli, samo su neke od njih. Što opet ne znači da je bio loš i u ljubavnim pjesmama ili drugim tematskim ciklusima.
Ona pjesma u kojoj su sabrani svi kvaliteti njegove angažirane, kritički nastrojene poezije je Kad fazani lete. U njoj se sabiru kvalitetne metafore, vizionarstvo, eliptičnost i sentencioznost iskaza, širina referentnog okvira (od vica do filma), aluzivnost, elokvencija, figure ponavljanja kojima obiluje Štulićeva poezija te retoričko pitanje.
*
Zašto tražiš karizmu u sebi punjena ptico,
Mogućnost prosvijećenosti razdvaja te u beskraj od žudnje za misijom
Miris zemlje,
Koncentrični krugovi gluposti i neznanja kao prstenje…
Ono dalje ne razumijem,
Izgleda mi da je mrtva straža
Rekoh sebi, moj Bože,
Koliko demagogije sustavno poređane u artiljerijske salve,
Koliko pokradenih misli iza kojih ne stoji ništa osim mržnje, sujete, vlasti,
I koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge,
I kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare
I rijeka nije bila rijeka u samom početku
I nije nužno da ne bude ponornica do kraja,
Što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava,
Kad mrtvi fazani lete, a nijedan ne pada
Što se događa kad očajanje zahvati ljude,
Kad očajanje neumitno prelazi u kajanje,
Gledajući iz daljine konture na sceni,
Padaju mi na pamet vodene boje,
Umazane ruke brzo se peru
*
Od stilskih figura kroz prvi pogled na pjesmu najprimjetnije je ponavljanje. Na primjer anafora, ponavljanje jedne ili više riječi na početku više stihova. Pitanje “Što se događa” se ponavlja dva puta. “Koliko” se ponavlja također dva puta. Anafora utiče na ritam i harmoniju pjesme, ali također naglašava autorovu opsesiju, naglašava ono što je za njega bitno te čitaoca navodi da se posebno tim bavi prilikom tumačenja. Tu je ponavljanje veznika “i” na početku nekoliko stihova, tj. polisindeton, važan također za ritmiku i naglašavanje. Tu je ponavljanje u funkciji dopunjavanja misli – Što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava, kad mrtvi fazani lete a nijedan ne pada, itd.
Štulić pjesmu počinje metaforom. Punjena ptica je ona preparirana, kopija realnosti, ali takva da je realnost ubijena kako bi se napravila njena kopija. Punjena ptica je i pežorativni, metaforički izraz za arogantne osobe. Zašto neko takav, ko ubija realnost da bi bio njena kopija, ko je arogantan, traži karizmu u sebi? On je ne može imati jer karizma znači posjedovanje iznimnih osobina kojima se može uticati na mase.
To je i retoričko pitanje, česta figura kod Štulića koja je dio njegove diskurzivne strategije, kroz njega razvija misao, ali iskazu daje i na afektivnosti, tj. emotivnoj obojenosti. Kad ga upotrijebi, on na njega najčešće, baš kao u ovoj pjesmi, odmah da odgovor, tačnije eksplikaciju onoga što ga je motiviralo da postavi pitanje: „mogućnost prosvijećenosti udaljava te u beskraj od žudnje za misijom“. Prosvijećenost se oslanja na razum, a misija znači osvajanje ljudskih srca. Za tumačenje tog stiha potrebno je imati uvid u kontekst nastanka pjesme. Objavljena je na istoimenom albumu 1983, tri godine nakon Titove smrti. Smjena generacija vlasti u Jugoslaviji je završena. Ako su vođe revolucije bili misionari, koji su se vremenom pretvorili u prosvijećene apsolutiste, oni nakon njih su bili samo ovo drugo. Opravdanje za apsolutizam prvih krilo se u činjenici da su vodili revoluciju i izgradili modernu državu. Oni su je reformirali, poboljšan je životni standard, provedena industrijalizacija, postignuta ravnopravnost spolova, obrazovni sistem je bio kvalitetan i besplatan, također i zdravstveni, i šta sve već nije bilo bolje u odnosu na njihovu prošlost, a pokazat će se i budućnost. Međutim, kao i svi apsolutisti, vjerovali su da samo njihov autoritet može biti garant reformi te brana konzervativizmu, nacionalizmu, šovinizmu, tj. svemu ovom što je danas aktuelno, i sprečavali su uvođenje demokratije koja bi to mogla donijeti. Generacija nakon njih nije imala taj autoritet, ako je imala ikakav. Oni nisu izgradili ništa, već naslijedili izgrađeno, a nastavili su vladati apsolutistički misleći da su naslijedili i autoritet prethodnika. Zato su to punjene ptice, preparati svojih prethodnika. Reforma koju su oni trebali provesti jeste uvođenje zemlje u demokratiju, ali to bi značilo odricanje od apsolutne vlasti.
Štulić nakon ove eksplikacije ide u eliptičan prikaz vizije koju uzrokuje prethodno opisano: Miris zemlje/ Koncentrični krugovi gluposti i neznanja/ Ono dalje ne razumijem/ Izgleda mi da je mrtva straža. Miris zemlje, u to vrijeme, direktna je, svjesna ili nesvjesna, aluzija na istoimeni film iz 1978. Radnja se odvija između dva rata. Taman kad glavni lik ponovo formira život uništen prvim ratom, na pomolu je drugi. Miris zemlje metafora je za rat. Koncentrični krugovi gluposti i neznanja prizivaju oreole. Njima se dočarava kontrast punjene ptice u odnosu na svetost koju glumi, za koju se predstavlja. U stihovima: “Ono dalje ne razumijem/ Izgleda mi da je mrtva straža”, dolazimo do mjesta koje nam daje za pravo da smatramo da je riječ o viziji. To je: “Ono dalje ne razumijem”, Štulić nas time uključuje u “direktni prenos” toga što vidi. Hoće reći da ne izmaštava, nego da u nešto gleda, u nešto što do kraja ne razumije, ali mu izgleda kao da je mrtva straža. Mrtva straža je sintagma preuzeta iz vojnog diskursa i opet je direktna aluzija na rat.
Pjesma je kroz daljnjih nekoliko stihova jasna. Stihovi koji slijede opis su društvenog i političkog stanja tog vremena. Ilustrativni su za Štulićevu elokvenciju i originalnost izraza. Stalno političko bombardovanje strahom od unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja, paranojom, mržnjom i sl., on zgusne u sentencu: “Koliko demagogije sustavno poređane u artiljerijske salve”. Opet su tu retorička pitanja: Koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge…; Kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare.
Sljedeći na prvi pogled nejasan moment u pjesmi je: “I rijeka nije bila rijeka u samom početku
i nije nužno da ne bude ponornica do kraja”. Kad znamo kontekst, stih je lako rastumačiti. Ni ideali revolucije nisu u početku bili opšteprihvaćeni, te nije nužno da opet ne budu u ilegali. Metafora ponornice je vjerovatno i najuspjelija u cjelokupnoj Štulićevoj lirici s obzirom na njen predskazivački potencijal. To se na kraju i desilo.
Nakon toga dolazi ono zbog čega je pjesma i napisana. Opet retoričko pitanje:
Što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava,
Kad mrtvi fazani lete, a nijedan ne pada.
Ovo je intertekstualna poveznica s vicem o Titu. Tito je u tom vicu u lovu, konstantno promašuje fazane, a poltroni oko njega govore: E sve smo vidjeli, ali da mrtvi fazani lete, to još ne.
Nakon Tita došlo je vrijeme upravo tih kojima mrtvi fazani lete. S tim u vezi je i očajanje u sljedećem stihu, ali i kajanje zbog vjere u ideale revolucije koje zahvata ljude. Stihovi također konstruirani kao retoričko pitanje.
I na kraju, zašto mu na um padaju vodene boje? Zato jer gleda u konture. Konture su obrisi likova. Moguće im je dati bilo koju boju, one nemaju identitet. A umazane ruke od stalnog prefarbavanja lako će se oprati, savjesti svakako nemaju.
Ono što pjesmi daje na kvaliteti je i njena svevremenost. Primjenjiva je i na današnji politički kontekst i to ne samo kod nas.
Iz nje bi se dao izvući dobar politički esej, a to dodatno govori i o Štulićevom pjesničkom umijeću, o moći zgušnjavanja kompleksnih tema u poeziju. Kad je politika u pitanju, jedini je takav na našoj estradi i jedan od rijetkih u našoj poeziji uopšte.