Fairuz – duša Libanona

Fairuz (rođena kao Nouhad Haddad) vjerojatno je najveća i najpopularnija arapska pjevačica modernog doba i tzv. dragulj libanonske glazbe. Svjetski je poznata i nastupala je na svim kontinentima. Bila je glas arapskog naroda – bez obzira na političko opredjeljenje – otkako je počela raditi profesionalno kao jedna od mladih libanonskih umjetnica koja je nastupala na međunarodnom festivalu u Baalbeku. Prodala je više od 150 milijuna ploča diljem svijeta, što je, uz Umm Kulthum, čini najprodavanijom bliskoistočnom umjetnicom svih vremena.

Piše: Dora Pavković/ Vox Feminae 

Nouhad Haddad rođena je 20. studenog 1934. u Libanonu u sirijskoj i maronitskoj kršćanskoj obitelji kao najstarije dijete Wadija Haddada i Lize al-Boustani. Odrasla je u skromnom okruženju u staroj četvrti Zukak el Blat u Beirutu, gdje je njezin otac radio kao tipograf u maloj tiskari. Nouhad je pohađala školu Saint Joseph za djevojčice u Bejrutu sve dok teškoće Drugog svjetskog rata nisu prisilile njezinog oca da je premjesti u državnu školu. Mlada Fairuz svoj je pjevački talent pokazala još kao dijete i često je pjevala za obitelj i susjede.

U srednjoj školi, u dobi od 14 godina, otkrio ju je Mohammed Fleifel, jedan od osnivača Nacionalnog glazbenog konzervatorija u Bejrutu, koji je bio u potrazi za talentima za novoosnovanu zborsku skupinu koja bi nastupala na tada novoj nacionalnoj radio postaji. Zadivljen njezinim talentom, postao je njezin prvi agent i menadžer; pomogao joj je da upiše konzervatorij, gdje je studirala pet godina.

Fleifel je vjerovao u metodu treniranja pjevača koja je u to vrijeme prevladavala u Egiptu – pjevanje stihova iz Kur’ana – koja je iznjedrila i karijere Umm Kulthum i Mohammeda Abdula Wahaba. Ova vještina, koju je Fairuz koristila u velikoj mjeri u svojoj intonaciji i vladanju klasičnim jezikom, iskristalizirala se u njezinom pjevanju maquama, klasične arapske pjesničke forme i svjetovnog glazbenog žanra.

Fairuz je svoju glazbenu karijeru započela kao članica zbora Libanonske radio postaje. Njezin konzervativni otac u početku se protivio, ali je Nouhad smatrala je da bi joj novac zarađen od pjevanja mogao pomoći da postvari svoj pravi cilj – postane učiteljica. Otac je na kraju pristao, pod uvjetom da je brat svaki dan prati u studio.

Halim Al-Rumi, skladatelj i glazbeni direktor na radiju, prepoznao je njezin jedinstveni talent i postavio je za solisticu. Skladao je pjesme posebno za nju i dao joj je umjetničko ime Fairuz (“tirkizna”) jer ga je njezin glas podsjećao na dragi kamen. Upoznao ju je i s Assijem Rahbanijem, policajcem po zanimanju, koji je zajedno sa svojim bratom, pjesnikom Mansourom Rahbanijem, često dolazio u radio postaju. Tako je rođen jedan od najznačajnijih, najplodnijih i najdugovječnijih timova u arapskoj glazbi.

Njihova suradnja isprva je bila u obliku prilagodbe modernih zapadnjačkih plesnih melodija u kontekst arapske glazbe. Prva pjesma braće Rahbani koju je Fairuz otpjevala na postaji bila je melankolična i romantična “Itab”. Ova je pjesma pokrenula njezinu karijeru i gotovo preko noći je proslavila u Libanonu. Otputovali su u Damask 1952. kako bi snimili pjesmu na sirijskoj radio postaji. I tamo je odmah postala hit te se glas o ovoj mladoj zvijezdi proširio po cijelom arapskom svijetu. Uslijedilo je razdoblje eksperimentiranja s različitim glazbenim formama. Godine 1953. Assi je zaprosio Fairuz te su se sljedeće godine vjenčali i preselili u kuću u selu Antiliyas u blizini Bejruta. Prekrasan ruralni mediteranski ambijent njihovog doma često je služio kao inspiracija za mnoge njihove pjesme.

S obzirom na njenu prirodnu sramežljivost i suzdržanost, nastupanje na koncertima nije bilo lako za Fairuz (postala je prepoznatljiva po pomalo ukočenom držanju za vrijeme koncerata), ali je bila marljiva i neustrašiva. Fokusirajući se na pjevanje, a ne na pokrete tijela, osvojila je brojnu publiku na svom prvom nastupu na Međunarodnom festivalu u Baalbeku 1957. Obitelj Rahbani odabrala je pjesmu o ljepoti Libanona za njezin debi, pobjedničku strategiju koja joj je ubrzo donijela medalju od predsjednika. Kasnije su je i čelnici mnogih arapskih zemalja ugostili i odlikovali je.

Arapski intelektualci brinuli su se da bi pažnja političara mogla rezultirati kooptacijom obitelji Rahbani u propagandne svrhe. Međutim, Fairuz, Assi i Mansour nastavili su pjevati samo za slavu zemlje, a ne za konkretne stranke i političare. Skladali su i izvodili niz pjesama za sve glavne arapske prijestolnice i svaka je postala proslavljeno djelo popularne umjetnosti. Brojne su nacije preuzele te pjesme kao sekundarne ili „neslužbene“ nacionalne himne.

Pjevanjem za Palestinu i odavanjem poštovanja arapskim prijestolnicama umjesto vođama, Fairuz je osigurala naklonost publike, ali i pozitivne stavove prema Libanonu. Od samih početaka svoje profesionalne karijere bila je uspješna “veleposlanica” svoje zemlje. Iako je bila kršćanka (grčko-pravoslavna), njezine su pjesme prihvatile sve strane u građanskom ratu (1975.–1990.), bile one kršćanske ili muslimanske, libanonske, palestinske ili sirijske. Tijekom dugog građanskog rata odbila je napustiti zemlju, čak i kad su to učinili gotovo svi drugi popularni umjetnici.

Umjetnička ostavština Fairuz i Rahbanija bila je u skladu s društvenim i kulturnim razvojem u Libanonu i na Bliskom istoku. U godinama nakon Drugog svjetskog rata počela je ekspanzija urbanih zajednica i sve veći zapadni utjecaj na svakodnevni život ljudi u toj regiji. Javnost je bila dodatno zapaljena nacionalističkim osjećajima koji su uslijedili nakon stjecanja neovisnosti Libanona 1943. godine. Sve je više raslo uvjerenje da je kulturnoj baštini potreban razvijeniji nacionalni izraz koji bi odgovarao novoj slici zemlje.

Glazba Fairuz i Rahbanija pojačala je ovu sliku kombinirajući otkrića suvremenih zapadnjačkih tehnika skladanja s oblicima, uzorcima i zvukovima tradicionalne glazbe Bliskog istoka, stvarajući tako moderan glazbeni jezik koji se dotad nije čuo u Libanonu. Kontekst je bio nedvojbeno urban, ali inspiracija je bila pučka i ruralna. Fairuzine pjesme bile su vrhunska manifestacija ovog novog glazbenog izričaja. Njezin cjelokupni repertoar obilježen je inovativnošću. Pjevala je o romantičnoj ljubavi i jednostavnom životu, o ljubavi prema domovini i čežnji za izgubljenim Jeruzalemom; pjevala je stare beduinske napjeve i opskurne pastirske pjesme; od zaborava je spasila muashahat, glazbeni oblik koji se prvi put čuo u vrtovima Andaluzije; interpretirala je qasidu i nashid, dva visoko strukturirana lirska oblika stiha i, s jednakim uspjehom, improvizacijske vokalne izraze poznate kao mawal i meyjana.

Kasnih sedamdesetih Fairuzina rastava od Assija okončala je i njezinu umjetničku suradnju s braćom Rahbani, no nastavila je surađivati sa sinom i kćeri, također glazbenicima. S reputacijom koja je porasla tako da je uključivala cijeli arapski svijet i iseljeničke zajednice u Europi i Americi, pjesnici i skladatelji posvuda su pohrlili pisati za Fairuz. Rezultat je bio repertoar od više od 800 pjesama, tri igrana filma i 400 LP snimaka u razdoblju od tri desetljeća. Pozivali su je da gostuje u glavnim arapskim prijestolnicama. Nastupala je i u New Yorku, San Franciscu, Montrealu, Londonu i Parizu. Jordanski kralj Hussein dodijelio joj je Medalju časti 1963. godine i Zlatnu medalju 1975. godine.

U ožujku 1994., u dobi od 60 godina, Fairuz je održala koncert u Olympiji u Londonu, privukavši preko 6000 obožavatelja. Zapadni kritičari uspoređuju je s Billie Holiday i nazivaju je “arapskom Marijom Callas“.

Godine 1997. Libanon je želio službeno obilježiti kraj građanskog rata povratkom Međunarodnog festivala u Baalbeku. Ljudi su zahtijevali Fairuzin povratak, a 1998. godine njezina izvedba – kojoj je prisustvovala publika od gotovo sto tisuća ljudi — bila je posvuda hvaljena. Tog je proljeća Fairuz nastupila i u Las Vegasu, privukavši više od 14 000 ljudi.

Iako je nakon toga rjeđe nastupala i snimala, ostala je aktivna. Od 2002. do danas snimila je tri albuma, od kojih je posljednji, Bebalee, izdan 2017., a producirala ga je njezina kćerka. Na albumu se nalazi Fairuzina obrada Lennonovog hita “Imagine” koju je posvetila izbjeglicama, te drugih slavnih pjesama koje su je inspirirale tijekom karijere.

Izvor: Vox Feminae