Na kraju sedamdesetih punk se polako stišao. Energija tradicionalnog, destruktivnog zvuka punka je počela nestajati, a žanr se u svom balončiću buntovništva pretvorio u konvenciju. Dosadio je i glazbenicima – u svoje stvaralaštvo počinju uvoditi nove instrumente, inspiracije i estetike. Kako se iz punka razvio post-punk te kako je na scenu donio novu definiciju kreativnosti, pročitajte u nastavku!
Piše: Lina Šantak
Prvi post-punk bend
Mladi glazbenici pokušavali su probiti čvrste norme punka, probuditi kreativnost i prestati stvari po šabloni. Punk se razgranao u različite smjerove, neke od njih slične izvorniku, neke inspirirane drugim žanrovima. Na scenu su stupili hardcore, Oi!, čak i nešto što će kasnije biti nazvano pop-punk.
Za to vrijeme u Ujedinjenom Kraljevstvu se u podrumima i studijima kreativaca stvarao glavni akter moje današnje teme u početku znan pod imenom new musick, riječ je o post-punk žanru.
Čak je sama ikona britanskog punka, John Lydon, odustao od dotadašnje persone Johnnyja Rottena, okrenuo leđa punku i svoj novi projekt pokrenuo inspiriran raggaeom, krautrockom i nekolicinom drugih žanrova, što je rezultiralo bendom Public Image Ltd. – kreativnom mješavinom svakakvih utjecaja čiji je prvi singl Public Image postavio neke od prvih smjernica novoga žanra.
Glazbenici počinju s nezavisnim izdavačima kao odgovor na velikane punka (poput Clasha i Pistolsa) koji su, ironično, svoje albume izdavali pod pokroviteljstvom poznatih izdavačkih kuća. Pioniri ovog načina izdavanje glazbe su Buzzcocks koji su 1977. izdali EP „Spiral Scratch” pod svojim labelom „New Hormones”. EP je izdan s minimalnim sredstvima (posuđenim od prijatelja), a Buzzcocks su ovim albumom napravili nešto dotad neviđeno – dokazali su da velike kuće i skupa produkcija nisu imperativ i stvorili jedan od najvažnijih albuma za razvoj punka.
DIY produkcija služila je kao inspiracija u post punk pokretu i nakon 1977. nezavisni izdavači u Engleskoj postaju svakodnevna pojava. Mnogi od njih započeli su kao trgovine pločama, poput Rough Tradea, osnovanog 1976. godine. Rough Trade ubrzo je postao srce zajednice i punk scene, organizirajući koncerte i izdajući fanzinove, a tek treća ploča koju su izdali, „Extended play” od Cabaret Voltairea, označila je pravac koji će Rough Tradeu kasnije dati kultni značaj za post punk pokret.
Post punk glazbenici nastavili su politički angažman kroz glazbu, a najbolji primjer vjerojatno su britanski Gang of Four, poznati po marksistički nadahnutim tekstovima i zvukom koji kombinira punk i funk.
Za to vrijeme se u Americi probijao bend Talking Heads, koji je u svojim počecima njegovao post punk izričaj, no kasnije se udaljio od njega kroz utjecaj avangarde i postao jednim od glavnih predstavnika novog vala. Nastali su kada se grupa studenata dizajna udružila u bend, prvotno pod imenom The Artistics, a pozornost na sebe privukli su nastupajući kao predgrupa Ramonesima u kultnom CBGB-u. Neki od sunarodnjaka predstavnika žanra su bili Pere Ubu, Devo i Mission of Burma.
Kako je u spotlight stupio sintesajzer
Kad pomislite na post punk, na pamet vam vjerojatno pada jeka sintesajzera. Za ovaj karakteristični element post punka zaslužni su, među ostalima, Sheffieldski Cabaret Voltaire koji su svoju karijeru započeli još 1973. godine. Nadahnuti dadaizmom, nazvali su se imenom bara u Zurichu gdje su se skuplji pisci poput Tristana Tzare.
Čudnovatost dadaizma bila im je jedna od glavnih inspiracija, najraniju glazbu stvarali su da šokiraju ljude i naprave nešto čega se do tada nitko ne bi sjetio, uglavnom kombinirajući elektroniku s klasičnim instrumentima ili stavljajući kratak tekst na loop. Udruženjem članova bendova Cabaret Voltaire i Meatwhistle nastala je supergrupa imena The Studs.
U potrazi za jedinstvenim zvukom i inspiriran Kraftwerkom, član grupe Ian Marsh nabavio je dva sintesajzera, jako jednostavna i s minimalnim funkcijama, ali dovoljna da se stvori elektronički zvuk koji post punk bendovi koriste sve do danas. The Studs su brzo zamrli, a Ian Marsh je osnovao novu grupu The Future, koja će se kasnije preimenovati u poznato ime Human League i postati jedan od glavnih predstavnika novog romantizma. Utjecaj elektronike do punog izričaja došao je u osamdesetima, pred kraj klasičnog post punka, kada su umjetnici poput Depeche Modea počeli eksperimentirati s post punk utjecajima i novovalnim, synthpop zvukom.
Okret prema gotici
Mračnu estetiku post-punka, po kojoj je on danas najpoznatiji, stvorili su tek bendovi poput Siouxsie and The Banshees i The Cure. Siouxsie and The Banshees nastali su gotovo slučajno, popunjavajući mjesto benda koji je u 1976. odustao od nastupa na festivalu. Siouxsie Sioux i Steven Severin, koje je godinu dana ranije spojila ljubav prema Sex Pistolsima, tog su dana improvizirali bend (uz pomoć samog Sida Viciousa na bubnjevima), a dvije godine kasnije izdali su svoj prvi singl.
Glam rock je u njihovo vrijeme već bio na izmaku, ali Siouxsie ga je djelomično oživjela u svojoj scenskoj personi. Avangardni izgled glam rock glazbenika pomiješan s nostalgičnom estetikom post-punka usmjerio je vizuale žanra prema gotici.
The Banshees su tako postali licem gotike, a nakon jedanaest studijskih albuma i predvodnicima londonske post punk scene. Krajem sedamdesetih tamnoj vibri post punka doprinijeli su i The Cure, čiji se glazbeni izričaj kasnije ipak okrenuo mainstream publici iako ih je uvijek bilo vrlo teško uvrstiti u neki žanr, njihova glazba bila je i ostala žanr za sebe. Unatoč tome, tijekom osamdesetih The Cure je često surađivao s The Banshees, a frontmen Robert Smith je jedno vrijeme bio i službeni član grupe.
Sex Pistols bili su inspiracija još jednom od utjecajnih post-punk bendova, a to je Joy Division. Unatoč njihovom brzom raspadu nakon samoubojstva frontmena Iana Curtisa, ostavili su nezanemariv doprinos pokretu, a album „Unknown Pleasures”, objavljen 1979., postao je klasik i simbol post-punka i new wavea. Ostatak benda se nakon raspada okupio pod imenom New Order te ostvario komercijalni uspjeh razvijajući se iz post punk korijena u elektronički stil karakterističan osamdesetima.
Kako se post-punk prelio u synthpop
U osamdesetima post-punk u Velikoj Britaniji nastavio je svoju evoluciju u smjeru pop avangarde, new romantic i synthpop žanra. Underground estetika bendovima više nije bila toliko privlačna pa su nastavili s eksperimentiranjem.
Ipak, boje žanra branili su Maximum Joy, Magazine, Essential Logic, Killing Joke, The Sound, 23 Skidoo, Alternative TV, the Teardrop Explodes, The Psychedelic Furs, Echo & the Bunnymen i The Membranes, koji su gravitirali oko londonske i mančesterske scene.
Početkom osamdesetih dogodio se jedan vrlo važan trenutak koji je znatno utjecao na razvoj glazbe. Glazbeni novinar Paul Morley upustio se u glazbenu suradnju s glazbenim inženjerom Garyjem Langanom i producentom J. J. Jeczalikom, osnovavši Art of Noise, što će u konačnici dovesti do popularizacije semplirane i elektroničkih zvukova te njihovog pripitomljavanja u tadašnjem popu.
Post-punk umjetnici kao što su Green Gartside (Scritti Politti) i Paul Haig (Josef K) odmaknuli su se od avangarde i okrenuli prema zvuku mainstreama zadržavši djelić sebe, što je rezultiralo komercijalnim uspjehom. Nova struja post-punk glazbenika koji suptilno unose avangardu u pop mainstream doveli su do pojave novog žanra pod općenitim nazivom new pop.
Unutar new popa razvio se fascinantni žanr new romatics, koji je tijesno bio povezan s klupskom scenom, a u kojem je vizualno bilo jednako važno kao i auditivno. Glavne karakteristike bile su ekstravagancija, glamur i moda integrirani u pop, a samo neki od predstavnika bili su ABC, Associates, Adam and the Ants i Bow Wow Wow (za posljednje dvije zadužen je bio bivši menadžer Sex Pistolsa Malcolm McLaren).
Glazbenici kao što su Gary Numan, Depeche Mode, Human League, Soft Cell, John Foxx i Visage pomogli su pionirima novog synthpopa ubacujući elemente sintesajzerskih i elektroničkih zvukova, a to je jako dobro kotiralo na MTV-u.
Post-punk danas
S bendovima poput Molchat Doma, She Past Away, Agnes Circle i ostalima, post punk se i danas dobro drži. Revival žanra počeo se događati u ranim 2000-ima, čemu je pomogao i nastanak synthwavea – žanra čije su glavne značajke glazba nastala potpuno umjetno i inspiracija pronađena u vizualnima osamdesetih.
Taj novi nanos popularnosti donio je bendove s jakim utjecajem garage rocka poput Franz Ferdinand i The Kooks te komercijalno najpoznatiji Arctic Monkeys. Iako se tada klasični zvuk post punka kakav su imali na primjer Joy Division pomalo izgubio, buđenje goth pokreta oživjelo ga je. Izdani su albumi „Holograms” istoimenog švedskog benda te „Belirdi Gece” turskog She Past Away, a post-punk 2010-ih obilježila je melankolija darkwavea.
Možda najpoznatiji predstavnici takvog tamnog imidža bjeloruski su Molchat Doma, čiji je album „Etazhi” iz 2018. stekao veliku popularnost na alternativnoj sceni. Molchat Doma danas je poznata po naravno tužnom zvuku sintesajzera, sporom ritmu i jeci gitare, ali i politički angažiranim tekstovima. Naslovnicu „Ethazia” krasi građevina sovjetskog stila, a na društvenim mrežama poput TikToka, njihova pjesma Sudno stekla je popularnost uz tužne i monotone videe sovjetske gradnje.
ako su se glazbeni i scenski izričaj glazbenika kasnih 70-ih udaljili od norme dotad popularnog punka, duh punka kod nove generacije preživio je u buntovnom svjetonazoru s DIY naglaskom i tekstovima koji su kritizirali nepravde u društvu. Post-punk je na to sve dodao još mnogo kreativnosti, različitih inspiracija sa svih mogućih područja i umjetničke slobode koju je glazba tada očajnički trebala te preživio kao jedan od velikih žanrova sve do danas. Ne znam za punk, ali post-punk definitivno nije mrtav – upitno je hoće li ikada umrijeti.
Izvor: Ziher.hr