Foto: Sanja Vrzić
Aktivistica za prava žena, osnivačica organizacije „Žena BiH” i Sigurne kuće za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja i trgovine ljudima u Mostaru. Jedna je od sedam žena iz BiH koje su 2005. godine predložene za Nobelovu nagradu u akciji „Hiljadu žena za Nobelovu nagradu za mir”.
Azrin društveni aktivizam počinje u ratu kada gubi stabilan posao šefice tehničke službe u komunalnom preduzeću u Mostaru i biva protjerana iz stana u kojem je živjela. Sedam mjeseci provela je u izbjeglištvu u Zagrebu. Vraća se u Mostar svjesna da samo radom i pomaganjem drugima može da se suprotstavi strahotama rata koje je okružuju. Počinje organizirati žene s ciljem da pruži pomoć svim osobama koje su proživjele i proživljavaju ratne strahote – prognanicima svih vrsta, ženama logorašicama i žrtvama ratnog silovanja. Tako nastaje “Žena BiH” kao autonomna ženska organizacija koja je otvorena za potrebe svih građanki i građana s području čitavog Mostara bez obzira na politički uspostavljene podjele. Projekti su se nizali, udruženje se transformiralo i raslo do Sigurne kuće. Kad je rat stao, Azra Hasanbegović je među ženama u BiH koje prelaze ratne i entitetske granice, obnavljaju stare i uspostavljaju nove veze u zajedničkoj želji da se život oko njih normalizuje. Putem projekta „Mali ženski razgovori” uspostavlja komunikaciju sa ženama Gacka i Nevesinja.
Radeći na platformi poboljšanja položaja žena u poslijeratnom društvu, udruženje se povezuje sa ženskim organizacijama širom BiH, ali i regionalno. Azrin angažman ne prestaje ulaskom u sedmu deceniju života. Putem raznih mreža Azra se sa svojim kolegicama bori za prava žena, ali se njihova borba danas proširila: djeluju na polju sprečavanja trgovine ljudima, suočavaju se s problemima migracije i zaštite prava djece.
„Nikada nemojte odustati od onoga što ste zacrtale i od svoga cilja. Ako ne uspijete jednom, pokušajte stotinu puta – ali ne odustajte i ne plašite se ničega. U svakoj situaciji postoji izlaz i mislim da ako se nešto silno želi to i bude… Ne činite drugima zlo. Ako neko dobro treba meni i mojim najbližim, treba i drugima…“
FRAGMENT PROŠLOSTI
„Ova mala ptičica je puna raznih kamenčića i cirkona. Ja volim stvarno lijepe stvari. Pred sami rat sam ptičicu i dvije narukvice od slonove kosti dobila od jedne moje komšinice, čiji je muž bio diplomata. Putovali su, živjeli su u nekim afričkim zemljama. Kako smo se družili u komšiluku, tako je ona meni pred sami rat poklonila ptičicu i narukvice. Ta ptičica je meni predstavljala oličenje slobode, bogatstva i ljepote. Kada sam protjerana iz stana, uspjela sam ptičicu ponijeti sa sobom i tako je još uvijek imam. Malo joj fali neka nožica, ali je tu.“
Cijelu izložbu „Mir sa ženskim licem“ možete pogledati na ovom linku.