Rizo Ramić, književnik i kritičar, drug i saborac Zije Dizdarevića, svjedok cijele jedne tragično pale generacije lijevih pisaca u BiH, na Simpoziju u Fojnici juna 1976. govori o tragičnoj smrti pisca Zije Dizdarevića.
Blizak prijatelj Dizdarevića, Rizo Ramić je saopštio nekoliko dragocjenih podataka iz piščevog života. Saznajemo da je Dizdarević bio senzibilne prirode i da je, kao takav, mogao da piše samo o onim događajima koje je lično doživio.
U nastavku donosimo dio govora Rize Ramića o životu i smrti tragično stradalog književnika Zije Dizdarevića, (kojeg su ustaše usmrtile udarcima gvozdenog malja po glavi prvu noć po dolasku transporta sužanja u Jasenovac, u rano proljeće 1942.):
“Najtragičniji je lik, za mene, među umorenim i poginulim našim naprednim književnicima u minulom ratu. Život je proživio, otkad je prohodao, pa do smrti u koljačkom Jasenovcu, u kontinuiranoj patnji i borbi za opstanak. Imao je teško bosansko djetinjstvo, djetinjstvo koje se ponese u život kao bol i tegoba, sa mnogo nemilih uspomena koje prati gorki refren: “Goljo, ti ništa nemaš, ti ništa nisi…”
Darovit učiteljac u Sarajevu, a potom student pedagogije u Beogradu, godinama uzdržava samog sebe svojim trudnim radom. Podučavao je imućne đake, često i bolestan, svirao u đezu na studentskim zabavama i po noćnim lokalima do jutarnjih sati, literarno radio u najnepovoljnijim prilikama. Neštedimice trošio snage, do samozaborava, u borbi za ciljeve naprednog društvenog pokreta, naročito studentskog, u borbi koju je zapravo oduševljeno počeo još kao srednjoškolac u Sarajevu i tu imao okapanja sa policijom. Snage je iscrpljivao do malaksalosti. Zatim, treba naglasiti da je u posljednjih pet godina života, uza sve što je rečeno, podnosio napor intenzivnog čitanja i zanosno opojnog literarnog rada (na račun nasušnog odmora i spavanja), kome se strasno predavao kad god bi dobio malo slobodnog vremena. Pisao je (obično u poznim noćnim urama dok su “šlaf-kolege” studenti spavali blaženo ili nemirno u zajedničkoj sobi za iznajmljivanje) svoje male poeme – hronike o svojoj čudnoj, zabačenoj Fojnici, sa svježim planinskim pejzažom, varošici sa jednom ulicom, ali ubogoj i gluvoj od društvene zaostalosti i nekretanja, krcatoj gladnom sirotinjom.
Da, oni koji su ga poznavali i kojima su poznate ove činjenice, zacijelo bi potvrdili što rekoh: najtragičniji lik. Bio je ne samo siroti umjetnik nego i bolestan umjetnik, bezmalo od djetinjstva. Zlopatio se sa bolestima, neotpornim organizmom, navukao još u srednjoj školi proces na plućima koji je ne jedamput prijetio katastrofom, što ga je i spriječilo da nije otišao u borbu po izbijanju ustanka. Pa ipak, Zija je sa začudnom durašnošću i vedrinom podnosio te surove udarce sudbine, te ljute tegobe, ta odricanja od prava na život da bi se borio za ideale umjetnosti i ideale naše radničke klase. Da, jeste, imali su i drugi naši pali napredni umjetnici gladno i patničko djetinjstvo, neki stradavali od terora policije, ali njih je zdravlje ipak služilo dobro, proživjeli su mjeru ljudskog integralnog života, većina je pala u otvorenoj borbi, ali ne kao on, nakon strašnih tortura, na ustaškoj klaonici.
Da, Zija izaziva u sjećanju uvijek iznova potresne naglaske kao čudesno drag, osobeno tragičan lik čovjeka i umjetnika. Mladić, vitak, vječito mršav, temparamentan, žive riječi i zvonkog smijeha, krepkog duha, profinjeni poeta, koji je imao snage da stegne bijele lijepe zube i ćuti o svojim bolestima, patnjama, samoodricanjima, unutrašnjim rastrzavanjima. Da, labilnog zdravlja, ali intelektualno, emotivno snažan, čist, čudesno svjež. Poklonik literature, velike umjetničke žeđi i radoznalosti, spreman na stvarne žrtve da bi se literarno iskazao. Poznavao je odlično našu i stranu klasičnu i modernu literaturu, naučno bio dobro obaviješten, čovjek kojemu je knjiga bila što i hljeb svagdašnji. Volio je s toplom simpatijom Krležu, Andrića, Boru Stankovića, Kočića, Cesarca, Ujevića, našu modernu poeziju, prozu i esejistiku, ruske klasike, modernu svjetsku književnost. Osvajao naklonost i prijateljstvo ljudi svojom pitomošću, darom da ljude voli i razumije, da ih pokreće na razgovore, pa i raspre, svojim živim duhom kozera i polemičara. Pronicao je brzo i sigurno u psihologiju ljudi, sposobnost koja će se bjelodano ispoljiti u njegovoj prozi. Voljeli smo ga, eto, takvog, veoma prisno, veoma srdačno cijenili njegovo dobro drugarstvo: istočio bi krvi ispod grla za svoje bližnje, bez ijedne samodopadljive fraze.
Bolestan, u temperaturama, sporo se oporavljajući, krijući se od zlikovaca, zabrinut zbog fašističkih munjevitih osvajanja, užasnut od njihovih zvjerstava, mjesecima je gorio od nestrpljenja da krene u borbu. I konačno, koliko veselja u prvim danima januara 1942! Sutra! Sutra! Strpljenja samo još jedan dan! Ali u toku noći “neko nevidljiv” se umiješao u njegovu sudbinu: bio je otkriven i uhapšen. Golgotu zatvora, istraga, krvničkih tortura, podnio je dostojno svoje ličnosti: nikoga nije izdao.
O njegovoj tragičnoj smrti poznato je tek toliko: ustaše su ga usmrtile udarcima gvozdenog malja po glavi prvu noć po dolasku transporta sužanja u Jasenovac, u rano proljeće 1942. Ubijen je. “Likvidiran hitno” kao opasan komunista.
Imao je lijepu glavu rođenog umjetnika, sa plavo svijetlim bujnim vlasima, glavu koja je odavala nježnost i plamenitost njegove prirode. Vjerovatno je razmrskana pod silovitim, bijesnim udarcima ustaškog malja. A šta je sa očima? Oči koje su Zijinom liku davale nezaboravan izraz ljudske blage ljepote: plave, prozračne, krupne i nasmijane, veoma lijepe od tople ljudske ljubavi. Da li su te oči vidjeli koljači? I da li su osjetili u sebi ma šta ljudsko na njihov pogled? I šta li je Zija rekao koljačima kada su pokretima mesara povadili kame iz korica, metnuli ih među zube pa, uz urlike i psovke, zamahnuli svojim teškim maljevima?”
Priredila: Aldina Lipovac – Jandrić, AbrašMEDIA
Izvor: Simpozij “Književno i revolucionarno djelo Zije Dizdarevića”, Fojnica, juna 1976.