Neki čovjek je pronašao orlovo jaje i stavio ga u kokošje gnijezdo na svom imanju.
Orlić se, kad je došlo vrijeme, izlegao i rastao s pilićima. Cijeli svoj život radio je isto što i pilići, uvjeren da je jedan od njih. Hranio se kukcima i glistama. Mahnuo bi koji put krilima i čak letio nekoliko metara po dvorištu.
Godine su prolazile i orao je ostario. Jednog dana vidio je iznad sebe, na vedrom nebu, veličanstvenu pticu. Pticu koja je graciozno jedrila. Jedva da je koji put zamahnula svojim snažnim krilima.
“Šta je to?” upitao je zadivljeno.
“To je orao, kralj ptica”, reče kokoš koja je stajala do njega.
“On pripada nebu, a mi pripadamo zemlji – mi smo kokoši.”
I tako je orao živio i umro kao kokoš jer je mislio da je i on kokoš.
Karlos Kastaneda