Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne ne jednoj ulici ni/ nekoj zvijezdi, no radije jednoj lijepoj, velikoj, mirišljavoj ruži.
Samo je san stvarnost
Samo je san stvarnost
Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra …
Preostaje samo nada i očekivanje.
Zbivanja su u mašti, a misli su snovi o snovima.
Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama,
a pogiba sa laži na usnama.
Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne ne jednoj ulici ni
nekoj zvijezdi,
no radije jednoj lijepoj, velikoj, mirišljavoj ruži.
Za mnom da zaplaču Marije, ali samo lijepe
i da se skupe esencije proliju u ljubavno izgaranje nad lomačom
tijela.
Da smrt moja ne došavši prerano ni prekasno bude motiv za
dublju,
svečanu muziku energije koja pročišćuje.
Jer patnja mora da je zaslužila jednu vječitu ljepotu.
I sve ove riječi jednom nasumce bačene u vjetar, da se vrate drugi
put,
s dubljim stalnijim zvukom i čišćim značenjem,
da se dogodi saznanje proljeća.