Negdje između njih nalazi se Sofija Zawistowska, naslovna junakinja romana “Sofijin izbor” američkog pisca Williama Styrona. Ona je dobra majka, koja je ipak na neki način ubila vlastito dijete, ali je ujedno i književni konstrukt, koji odražava mentalitet vremena koje autor opisuje.
Ljubav majke prema vlastitom djetetu nešto je posebno. Barem tako glasi patrijarhalna fantazija, koja majčinsku ljubav uzdiže u nebesa kako bi njome onda porobila žene.
Nezainteresiranost za devetomjesečno uzgajanje rastućeg parazita u vlastitoj utrobi, koji onda još i glavom naprijed izlazi na prilično bolan način, i danas se, u svijetu navodne rodne emancipacije, gleda sumnjičavo. Može žena imati karijeru, može čak i nemati muža, ali ne daj Bože da je ne zanimaju djeca i da ih ne želi rađati. Unutar takvog svjetonazora, u kojem je dijete vrhunac ženske egzistencije, Medeja vjerojatno bolje kotira kao majka od Ibsenove Nore.
Negdje između njih nalazi se Sofija Zawistowska, naslovna junakinja romana “Sofijin izbor” američkog pisca Williama Styrona. Ona je dobra majka, koja je ipak na neki način ubila vlastito dijete, ali je ujedno i književni konstrukt, koji odražava mentalitet vremena koje autor opisuje. Mjesto je radnje New York 1947., a, kako objašnjava prevoditelj «Sofijinog izbora» Mario Suško, Styron je svoja tri glavna lika postavio kao paradigmu: “Oni predstavljaju sve što se može imati u Americi. Stingo dolazi s Juga, Nathan je njujorški Židov, a Sofija je katolkinja koja je došla iz Poljske. K tome, ona je preživjela i logor, ali kao katolkinja, što Nathan vrlo teško prihvaća.”
Sofijin boravak u koncentracijskom logoru ključan je za razumijevanje tog kompleksnog lika, koji krije potresnu tajnu. “Sofijin izbor”, iako vrlo cijenjen i uspješan roman, široj je publici ipak poznatiji kao film Alana J. Pakule, za ulogu u kojem je Meryl Streep dobila jednog od svoja dva Oscara. No, Mario Suško upozorava kako je u ekranizaciji naglasak stavljen na ljubavnu priču, a opširno je i kompleksno Styronovo prozno djelo prilično pojednostavljeno: “U romanu je ljubavna priča tamo, ali postoje i sve druge stvari koje su jednako važne. Imam običaj reći da ako netko nije pročitao ‘Sofijin izbor’, a svidio mu se film, možda bolje da ne ide čitati roman.” S druge strane, teško je roman od skoro 900 stranica pretočiti u razumljiv dvosatni film bez značajnih intervencija u priču, nego treba prihvatiti razlike između ta dva medija. “Sofijin izbor” nudi užitak čitanja, ne samo u temi i njenim širim implikacijama, nego i u istančanom Styronovom stilu, koji se oslanja na Faulknera, u kojem autor piše rečenice dulje i od deset redaka.
Mario Suško je “Sofijin izbor”, u izvorniku objavljen 1979., prvi put na hrvatski preveo 1982. No, u drugom pokušaju, za izdavačku kuću Meandar, odlučio se što vjernije držati sâmog teksta. Iako je ovo najpoznatije Styronovo djelo, Suško naglašava kako ima još romana ovog autora koji su vrijedni čitanja, poput “Ispovijesti Nata Turnera”.
“Sofijin izbor” je značenjima iznimno bogat roman, koji se ne plaši kontroverzi kako bi istražio mračne strane ljudske povijesti i psihe. Styron u njemu Holokaust povezuje s ropstvom na kojem je nekoliko stoljeća opstajao jug Sjedinjenih Američkih Država, obračunavajući se tako i s vlastitim naslijeđem. Zahvaljujući piščevoj ambiciji, ali i umješnosti, “Sofijin izbor” smatra se jednim od takozvanih “velikih američkih romana”. Riječ je o književnoj kategoriji u kojoj mu društvo prave, između ostalih, “Moby Dick” i “Gravity’s Rainbow”. Zbog toga svakako treba pohvaliti i Meandar koji se odlučio na izdavanje Suškovog novog prijevoda – uz napomenu kako ima i aktualnijih djela koja hitno zaslužuju pozornost naših izdavača.
Izvor: dnevnikulturni.info