Obožavam te kao nebo noću,
O posudo tuge, tu tvoju mirnoću
Ljubim te sve više što mi bježiš dalje
Čak i kada mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.
U divljem naletu nasrćem i skačem
I k’o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je mila u očaju slijepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.