Meka je ljudska duša samo kad je kvrcneš na pravo mjesto.
Džemo priča o djevojci koja je zbog mladića skočila s vrha vodopada. Kada je ovaj to čuo, skočio je i on. Ali djevojka nije poginula, nego se drugi dan pojavila u gradu. Pitala ljude gdje joj je mladić i ovi joj rekli da je skočio za njom. To ju je rastužilo, pa je skočila opet.
Ona je živjela u stalnom strahu da će nešto važno i lijepo u životu propustiti. Često je putovala, a još češće patila jer ne putuje. Smatrala je da su pravi provod i sreća uvijek negdje drugdje, stalno je bila puna planova kako da ih uhvati za rep, kako da u stalnom gibanju pronađe onaj kristalni trenutak kada se, barem tako kažu snovi, život pretvara u bajku.
Nije kum dugme, a bogme ni kuma nije rajsferšlus!
Meka je ljudska duša samo kad je kvrcneš na pravo mjesto.
Čovjek živi iz znatiželje. To je najbolje i najpoštenije.
Bosanci se oduvijek na nešto zavjetuju kada im je teško. Zavjeti rijetko imaju nekog racionalnog smisla, katkad su smiješni i besmisleni, i znaju čovjeka jako opteretiti.
Ključ svake ljubavi je vjernost. O njoj se puno ne razmišlja. Ona se jednostavno podrazumijeva. I da nije vjernosti, vjerojatno ne bi bilo ni nesretnih ljubavi. Kao ni sretnih, uostalom.
Sjećam se, jednom davno, za prvog proljetnog dana, gazda je na Baščaršiji zatvorio radnju i stavio natpis: »Zatvoreno zbog sunca«. Tko bi i radio prvog proljetnog dana.
ZZ blog