Umjetnost je tamna želja svih stvari.
Umjetnost je tamna želja svih stvari. Sve one hoće da budu slike naših tajni. Rado se otresaju svog uvelog smisla da bi ponijele neku od naših teških težnji. One se tiskaju u naša uzdrhtala čula i žedne su da budu povodi za naša osjećanja. One bježe iz konvencije. One hoće da budu ono što mi smatramo da jesu. Zahvalno i služeći hoće da ponesu nova imena kojima ih obdaruje umjetnik. One su kao djeca koja mole da ih povedemo na put: neće sve shvatiti, ali hiljade rasutih i slučajnih utisaka će se jednostavno i lijepo nalaziti na njihovom licu. Takve žele stvari da stoje pred priznanjima umjetnika kad ih on izabere za povod svog djela. Prećutkujući i odajući u isti mah. Tamne, ali obrubljene njegovim duhom, kao mnoga raspjevana lica njegove duše. To je pozivanje koje umjetnik razabira: želja stvari da budu njegov jezik. On treba da ih iz teških i besmislenih odnosa konvencije uzdigne u velike poretke svoga bića.
Rajner Marija Rilke, „Zabeleška o umetnosti – druga verzija“, 1898.