Eto ti naše ratne sreće! Gaziš kroz polja, ideš u bitke, a svuda cvate proljetno cvijeće.
Plavi jorgovan njiše zoru.
I zvijezde gasnu horizontom.
Ležim u žitu – zelenom moru.
Kaplju rakete dalekim frontom.
Muklo se valja tutanj boja.
Dim paljevina vjetar nosi.
U blatu sa mnom četa moja
I vlati žita u crnoj kosi.
Ne plaši mene zora ova.
Lažno se smješka ratna sreća.
Nebo i zvijezde umjesto krova,
Al taj jorgovan na svadbe sjeća.
Iz grmlja srebrn zvončić ptice
I rosa s lišća na mene pada…
U žitu ovom tvoje lice
Kako bih ljubio sada!…
Daleka moja… Klasje i trava
Sklopili pokrov nad čelom mojim.
Znam, varljiva je ratna slava,
Al ja se smrti malo bojim.
U žitu srce kao ptica.
Očiju čaše puni san.
Kraj blatne šake ljubičica,
Nad čelom plavi jorgovan.
Eto ti moje ratne sreće!
Mostove ruših, tvrđave, žice,
A tu me zbuni plavo cvijeće
I srebrn zvončić male ptice.
Ustajem… Tresem grude blata
S čizama, s bluze, s puške svoje.
Strelice sipa sunce rata
Na borce što u žitu stoje.
Kreći! Tko tamo jorgovan trga!
Svi vedri, kao da nije rat.
Moj mitraljezac, plećati Grga
Zakićen cvijećem kao svat.
Eto ti naše ratne sreće!
Gaziš kroz polja, ideš u bitke,
A svuda cvate proljetno cvijeće.
Vladimir Čerkez rođen je u Sarajevu, 26. novembra 1923. godine, a umro 9. novembra 1990. g. Jugoslovenski pesnik, romanopisac, dramski pisac, pisac za decu.
Četiri razreda gimnazije i tri razreda Srednje tehničke škole završio je u Sarajevu. Od 1941. do 1942. bio je logoraš u Jasenovcu i Staroj Gradiški, a nakon toga bio je borac u partizanima, instruktor u agit – propu u više partizanskih štabova i odreda. Od 1947. do 1952. radio je u listu Oslobođenje i bio urednik književnih časopisa Zora i Život.
Prvu pesmu Braniocima Barcelone objavio je 1939. u listu Snaga.
– Na fotografiji gore: dr Marija Jeras, partizanka, 1.3.1944. fotografisao Janez Milčinski.