Foto: Milomir Kovačević Strašni
Postojale su dvije provalije; na jednoj je bio Daco Džamonja - usamljeni talentirani dječak željan ljubavi i "obične" (malo)građanske topline doma; na drugoj Dario Džamonja - džangrizavi namrgođeni odbojni osobenjak koji, kako sa sebeljubivim zadovoljstvom prozaiste kaže u jednoj od svojih knjiga, "nikada nije pisao poeziju" i kojem se gadi sve što bilo kakvim umekšavanjem ometa njegov tvrdoglavi put u ništavilo.
Piše: Ferida Duraković
Kad sam objavila svoju prvu knjižicu poezije 1977. godine, kad sam tek samo mislila da ću jednom, možda, postati pisac, Dario Džamonja - samo dvije godine stariji od mene po normalnim ljudskim mjerenjima vremena...
Foto: Nina Subin
Pisac apokalipse nagrađen je u vremenima kada su znaci apokalipse posvuda. Tele s dvije glave, pile s tri noge, proroci s mobitela, suše i poplave, požari i potresi, ratovi i ratovi… Na djelu su sile destrukcije koje ne razaraju samo krhke društvene strukture, kako je rečeno u Stockholmu, nego i elementarne uvjete života.
Piše: Dragan Jurak
Šveđani uvijek iznenade. Ponekad i tako da ne iznenade. Tajnik Švedske akademije izvirio je kroz vrata stare burze u Stockholmu i dobitnikom Nobelove nagrade za književnost za 2025. godinu proglasio Lászla Krasznahorkaija, rođenog u Gyuli, na mađarsko-rumunjskoj granici, 1954. godine. Malo kasnije kroz...
Foto: Unsplash
Najljepša su bila jesenska i zimska poslijepodneva kad su se niz prozorska stakla slijevale guste kiše, dok je u kuhinji mirisala crna kava, pucketala vatra, zveckale igle za pletenje a s radija dopirala emisija Po željama.
Često se događalo da se uz neki poslijepodnevni posao, netko od ukućana pridruži pjevaču s radija, pa zajedno s njim zapjeva Tri palme na otoku sreće, ili Marijana, slatka, mala Marijana. Moglo se je poslovati, učiti ili samo sjediti u kuhinji, živom i toplom srcu kuće, osvijetljenom do kasno u noć. Ovdje su završavali i naši subotnji izlasci, prije odlaska na spavanje, nad...
Foto: Nina Subin
Nobelova nagrada za književnost za 2025. godinu dodeljuje se mađarskom autoru Laslu Krasnahorkaiju „za njegovo ubjedljivo i vizionarsko djelo koje, usred apokaliptičnog terora, potvrđuje moć umjetnosti“, saopštio Nobelov komitet.
Po drugi put otkako se od 1901. dodjeljuje Nobelova nagrada za književnost, ovo odlikovanje odlazi u ruke jednog mađarskog književnika. Nakon Imre Kertesza 2002. László Krasznahorkai je drugi mađarski umjetnik kojem se dodjeljuje ova najprestižnija svjetska književna nagrada.
BREAKING NEWS
The 2025 #NobelPrize in Literature is awarded to the Hungarian author László Krasznahorkai “for his compelling and visionary oeuvre that, in the midst of apocalyptic terror, reaffirms the power of art.”...
Zgrada u kojoj živim je arhitektonsko – anatomski prostor koji je oblikovao moju strukturu identiteta i moju potenciju kao moguću neovisnost o identitetu, ali slobodan od identiteta, trebao bi postati biće čiste emanacije ljubavne milosti.Ljudi uvijek vjeruju u riječ, pa i sam Bog je riječ i kao riječ je moguć.
Vjerovati u nešto što nije iskustveno dokazano gotovo je nemoguće, jer sve što postoji na razini jezika već je postojano i realno. Možda je metafizika postala prezasićen pojam i možda prevrednovan unutar konvencionalne razmjene suštine, ali unutar esencijalnog soka istine koji sažima u sebi, ona je neiscrpna. Jezik i pojmovni...
Margaret Mitchell
Prohujalo s vihorom jedno je od najvažnijih djela američke književnosti, epska priča o američkom jugu, njegovim ljudima i vremenu koje je oblikovalo historiju. U središtu romana nalazi se Scarlett O’Hara – hirovita i razmažena, ali istovremeno neustrašiva i domišljata junakinja čija snaga i otpornost nadilazi stranice romana.
Sve je počelo 1926. godine kada je Margaret Mitchell napustila posao u časopisu Atlanta Journal kako bi se kod kuće oporavljala od povrede gležnja. Njen suprug donosio joj je knjige iz biblioteke, a jednog dana joj je predložio da, umjesto da čita hiljade knjiga, napiše svoju. Poklonio joj je pisaću mašinu i...
„Duž oštrog noža leti ptica“ (Laguna, Beograd, 2024), autorice Tanje Stupar Trifunović, jedna je od sedam knjiga nagrađenih regionalnom nagradom "Štefica Cvek". Ovaj roman je bio u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, te je predložen za nagradu „Meša Selimović“. O djelima, kakva su Tanjina, treba pisati i bez povoda, mada nas povodi dodatno raduju.
Piše: Kristina Ljevak Bajramović
Na početku rata, Vanja sa porodicom dolazi u primorsko selo. Majka, otac, brat i ona boraviće kod bake i djeda. Sve ono što je činilo svakodnevicu, poznato, udobno, rasterećeno, ostalo je u gradu, dok novo poglavlje počinje u prostoru prenatrpanom ljudima i tjeskobom,...
Nato se životinje stanu dogovarati, kako da razbojnike otjeraju, i konačno nađu sredstvo. Magarac morade prednje noge metnuti na prozor, pas mu skoči na leđa, mačak se popne na psa i napokon uzleti pijetao, te sjedne mačku na glavu. Kad se tako, namjestiše, stanu na dogovoreni znak zajedno svirati: magarac revao, pas lajao, mačak mijaukao, pijetao kukurijekao...
