Postoji mnogo tumačenja šta je i kako izgleda dobra beletristika, a ona variraju kako među piscima, tako i među čitaocima, predavačima, profesorima, urednicima, kritičarima i agentima. Sva ta tumačenja imaju neke sasvim opravdane stavove. Pokušaćemo da ih razmotrimo i vidimo da li svi oni mogu da se uklope u jednu ideju.
Vremena nisam imao mnogo, bio sam zauzet kao ljekar – radio sam u ambulanti, a popodne u privatnoj ordinaciji. Zato sam uglavnom najviše pisao noću. Kada bih završio sve medicinske poslove bacio bih se na književnost, a to je za mene bilo najveće uživanje. Volio sam da pišem i volio sam stvari koje pišem, doživljavao sam ih.
Ako ljudi oko vas ne mogu da shvate šta je disleksija, to je njihov problem. Ako ljudi oko mene imaju problem s mojom bojom kože, neću zbog toga početi da razmišljam kako da postanem beo. To je njihov problem, a ne moj, i oni treba da ga rešavaju.
“Samo kada ljudi odbace praznovjerje i kada budu smatrali najvažnijim na zemlji zakon: čini svom bližnjemu ono što želiš da on tebi čini, onda će biti kraj ropstvu i žalosnom stanju”.
”Dobra pjesma je veliki doprinos realnosti. Svijet više nikad nije isti nakon što u sebe primi još jednu dobru pjesmu. Dobra pjesma pomaže da se promijeni oblik univerzuma, da se proširi svačije znanje o njemu samome i svijetu oko njega.” (Dylan Thomas)
Otkad sam osetio usamljenost, čini mi se da svaki dan sve dublje silazim u neko mračno podzemlje čiji kraj ne vidim i iz kojeg, možda, nema izlaza. Silazim, a ni sa mnom, ni kraj mene nema ni jednog živog bića.
U priči "Krmača koja proždire svoj okot", u kojoj je početak radnje smješten u Dablinu, Irskoj i pripovjedač citira najpoznatijeg Dablinca Džejmsa Džojsa, nazivajući ga "Dedalusov dvojnik", naravno po junaku njegovih djela, Stefenu Dedalusu: "Prvi čin ove drame započinje, dakle, u Irskoj, najdaljoj Tuli, zemlji s onu stranu znanja".
