Pročitala sam 200 stranica [Uliksa] do sad – ni trećinu; i zabavila su me, stimulisala, šarmirala, zainteresovala prva dva ili tri poglavlja – do kraja scene na groblju; a onda me zbunilo, dosadilo, iritiralo i razočaralo češanje bubuljica jednog uznemirenog, nesvršenog studenta.
Velikom snagom i vještinom slikao je Andrić žarke i živopisne likove. Uzbudljivo, fantastično ime „Prokleta avlija“ momentalno nas podsjeća na ono orijentalno i tajanstveno. Dok čitamo Andrićeve priče ulazimo u misteriozni svijet Istoka, svijet magičnog što nas vuče dublje da saznamo sve tajne i istine.
Prepustiti se za trenutak nekom pokušaju razmišljanja, znači biti neminovno izgubljen; jer premišljanje nas samo tera na uzdržavanje i zato je to, kažem, baš ono što mi ne možemo.
Crni čovjek/ uporno u mene gleda,/ Na oči mu plava/ bljuvotina pala —/sigurno želi mi reći/ da sam lopuža blijeda/ koja je drsko i bestidno/ nekoga opljačkala.
Pojam „svest“ uključuje celo područje čovekove mentalne pažnje od besvesnosti po potpuno racionalno saopštive svesnosti. Unutrašnji ritam čovekovih misli opire se jezičkoj ekspresiji i postoji nezavisno od izgovorene reči, pa se zato i ne može prikazati konvencionalnim jezičkim kalupima.
U Dizdarevićevom književnom djelu ima elemenata mitskog i narodnog. Nije slučajno što je Dizdarević u svoje pripovijetke dosta često unosio elemente narodnog stvaralaštva, jer je naš čovjek u razmišljanjima uzimao ono što mu je blisko, a narodna književnost i legenda bile su mu dio svakodnevnice. I još nešto je isto toliko važno u tome svjesnom približavanju narodnom usmenom kazivanju a to je utješna riječ koja je stalna u toj vrsti književnosti.
Jedan od najvećih umova čovječanstva, onaj od kog je učio veliki Gandi smatrao je da nasilje nije put do oslobođenja. Za njega su ljubav i težnja ka jedinstvu ljudskih duša bile jedini izlaz. Smatrao je da je pogrešno što su ljudi hiljadama godina išli putem nasilja u kojem su vidjeli opstanak.
