Počitelj. Na jednoj nozi stoji, jednim se stopalom drži zemlje, i to ne celim. Nije lak ni udoban položaj. Nije vesela mogla biti istorija ovog čudnog utvrđenog naselja čiji je sav smisao bio oduvek u tom da je utvrđeno, a naselje je samo po nuždi i uzgred. Za šest vekova biti grad od kamena, u strmoj, krševitoj i tesnoj dolini Neretve, na teškom i izloženom mestu („zemlji na ćenaru”) nije laka stvar ni zavidna sudbina.
Nad ljudskom sudbinom postoji jedna opasna, po opstanak čovjeka sudbonosna snaga, koja djeluje po razorno slijepom zakonu Svemirske Noći, a upravo ona je trajnim izvorom pjesničkih nadahnuća: Zove se Samoća! Beznadna tuga osamljenosti.
Dušan Mijušković je rođen 1981. u Beogradu. Živio je duže vrijeme u Sjedinjenim Američkim Državama. Bavio se graničnim oblastima filosofije, umjetnosti i duhovnosti. Krajem prošle decenije radio kao novinar beogradskog NIN-a. Poeziju piše od djetinjstva, no tek ove godine, nakon veće životne drame, počinje ozbiljnije da predstavlja svoju umjetnost javnosti. Objavljivao je na književnim portalima i u magazinima: Hiperboreja, Fenomeni, XXZ magazin, Bludni stih, Enheduana, Časopis Kult, Strane, Kirk, Čovjek Časopis, Libartes... Objavio je jednu zbirku poezije. Živi u Beogradu.
Ustajati ujutru i ići na posao, biti povezan s ljudima osećanjima ljubavi, prijateljstva ili otpora - i sve vreme razumeti da je to privremeno i tobože.
