„Gde god da sedim – na brodskoj palubi ili u otvorenom kafeu u Parizu ili u Bangkoku,sedeću pod istim staklenim zvonom,kuvajuću se u vlastitom ukiseljenom vazduhu.“
To su deca sunca koja se titranjem i odrazom sunca u očima na lak, prijatan i mio način, sve igrajući se, promiču kroz život, a ceo svet se vrti oko njih, ceo svet im se divi, hvali ih, zavidi im i voli ih, jer je i sama zavist nesposobna da ih mrzi.
Kakuzo Okakura, rođen u Yokohami 1862. godine, bio je književnik, kritičar umjetnosti, povjesničar, istraživač i nadasve čovjek široke naobrazbe za kojega je slikar John La Farge napisao: “On je najinteligentniji kritičar umjetnosti – a, mogu reći, i svega što znam…”
“Da bismo danas obuhvatili svijet, koristimo jezik koji je bio utvrđen za jučerašnji svijet. I tako nam se čini da život prošlosti bolje odgovara našoj prirodi, samo zbog toga što bolje odgovara našem jeziku. Svaki napredak otjerao nas je malo dalje od navika koje smo tek zadobili, i mi smo zapravo izbjeglice koje još nisu utemeljile novu domovinu.”
