Istina: još zarađujem za život. Ali vjerujte mi: pukom slučajnošću. Ništa Od svega što činim ne daje mi za pravo da se sit najedem. Slučajno sam pošteđen. (Ako me napusti sreća, Bit ću izgubljen.)
Ako bi se veličina jedne zemlje mjerila onim što njeni ljudi ne znaju ili pogrešno znaju ili neće da znaju o njoj, Bosna, a bogami i Hercegovina, bila bi najveća. Terra incognita, ničija!
Ali nitko to neće, nitko ne želi izbjeći sljedeći rat, nitko ne želi sebe i svoju djecu poštedjeti sljedećeg milijunskog klanja. Jedan sat misliti, neko se vrijeme okrenuti sebi i zapitati se, koliko smo sami pridonijeli neredu i zlu na svijetu i sudjelovali u krivici – vidiš, to nitko ne želi!
Voda zna govoriti, talas za ruku uzima drugi talas, u vinogradu bubri puce i pada. Kako iz doma bezazleno izlazi puž! Kamen je kadar da drugi kamen smekša!
Postoje pjesnici koji nas svojim pjesmama punim radosti i svjetla dotaknu kao djecu, te nas kasnije kada se s njima susretnemo, nekom magijom ponovno vrate u djetinjstvo, u onaj doživljaj vedrih trenutaka i neopterećenosti kada jedan dan u sebi nosi pregršt pustolovina i čini se beskrajnim poput vječnosti. Jedan od njih je Grigor Vitez, književnik, prevoditelj, najpoznatiji kao pisac poezije i proze za djecu.
Jedan naš poznanik koji je prisustvovao porođaju, inače student Vojno-medicinske akademije, izjavio je da im neće uspeti da me uguraju natrag. Pa ipak, bez obzira na studentove reči, oni su me svejedno gurali i gurali nazad, ne vodeći računa u žurbi da li me guraju tamo gde treba.
