Ali nitko to neće, nitko ne želi izbjeći sljedeći rat, nitko ne želi sebe i svoju djecu poštedjeti sljedećeg milijunskog klanja. Jedan sat misliti, neko se vrijeme okrenuti sebi i zapitati se, koliko smo sami pridonijeli neredu i zlu na svijetu i sudjelovali u krivici – vidiš, to nitko ne želi!
Voda zna govoriti, talas za ruku uzima drugi talas, u vinogradu bubri puce i pada. Kako iz doma bezazleno izlazi puž! Kamen je kadar da drugi kamen smekša!
Postoje pjesnici koji nas svojim pjesmama punim radosti i svjetla dotaknu kao djecu, te nas kasnije kada se s njima susretnemo, nekom magijom ponovno vrate u djetinjstvo, u onaj doživljaj vedrih trenutaka i neopterećenosti kada jedan dan u sebi nosi pregršt pustolovina i čini se beskrajnim poput vječnosti. Jedan od njih je Grigor Vitez, književnik, prevoditelj, najpoznatiji kao pisac poezije i proze za djecu.
Jedan naš poznanik koji je prisustvovao porođaju, inače student Vojno-medicinske akademije, izjavio je da im neće uspeti da me uguraju natrag. Pa ipak, bez obzira na studentove reči, oni su me svejedno gurali i gurali nazad, ne vodeći računa u žurbi da li me guraju tamo gde treba.
Pripadam naciji pisaca, umjetnika, različititih ljudi koji nezavisno od toga da li žive u SAD, gdje predajem ili u Turskoj, uglavnom imaju liberalne ideje, rekao je danas najpoznatiji turski nobelovac Orhan Pamuk danas u razgovoru sa novinarima u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti.
Ne može se reći da imamo umiljate oči; ne možemo se pohvaliti ni tim svetionicima pravednosti pomoću kojih rugobe ponekad uspevaju da pobegnu u lepotu. Ne, ni u kom slučaju. I njene i moje oči ispunjene su zlovoljom i odražavaju pomirenost sa kojom podnosimo našu zlu kob. Verovatno nas je to i spojilo. Možda „spojilo“ i nije baš prava reč. U svakom slučaju, sjedinila nas je neizmerna mržnja koju oboje osećamo prema sopstvenom licu.
