Foto: Edvin Kalić
Književnost o egzilu nikada nije samo priča o odlasku. Ona je uvijek i priča o tome ko smo bili prije nego što smo otišli i šta od tog bića uspijemo sačuvati kada nam se život preseli u aerodrome, ambasade, privremene adrese i jezike koji nisu naši. Dubravka Ugrešić podsjeća da je pisac u egzilu dvostruko izmješten, iz zemlje i iz vlastitog jezika. Brodsky egzil naziva školom poniznosti. Cioran ga vidi kao školu intoksikacije. U praksi, to je često mješavina i jednog i drugog.
Piše: Kristina Ljevak Bajramović
Egzil je stalno testiranje vrijednosti, uporedni život između dva sistema, dva pogleda na svijet. Pisac u egzilu hoda po toj razapetoj žici.
Na prostoru bivše Jugoslavije ta je tema dobila posebnu težinu devedesetih godina. Nisu odlazili samo oni koji su oduvijek sanjali „svijet“ nego i oni koji su odjednom postali višak, sumnjivi, nepoželjni, oni koji se nisu mogli pomiriti sa ratnom retorikom, nacionalističkim delirijem i urušavanjem svih kriterija pristojnosti. Mirko Kovač, Bora Ćosić, Dubravka Ugrešić… Jedni su odlazili iz direktne životne nužde, drugi zato što im je ostanak značio izdaju samih sebe. Svi su, manje ili više, nosili isti paket koji je podrazumijevao gubitak mjesta, jezika, društvenih kodova i uloge koju su do tada imali.
U takvom kontekstu nastajala je čitava jedna književnost egzila. Nju ne čine samo oni koji su fizički otišli iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije. Ona obuhvata sve autore i autorice koji pišu o izgnanstvu, lutanju, gubitku identiteta, osjećaju da si vječno na pola puta. U ovoj priči zaustavit ću se na dvojici pisaca bez kojih je nemoguće govoriti o toj temi. Semezdinu Mehmedinoviću i Bekimu Sejranoviću. Njihovi romani i proze mogli su nastati samo iz iskustva egzila. Ali ni kod jednog od njih egzil nije „tema“ u uskom smislu. To je stanje, podloga, bolest niskog intenziteta koja nikada potpuno ne popušta.
Egzil kao bijeg od jezika
Semezdin Mehmedinović je jedan od rijetkih koji su egzil uspjeli istovremeno i ogoliti i podići iznad lične priče. U jednom razgovoru kaže da je za njega egzil bio „bijeg od jezika“. Otišao je iz Sarajeva krajem 1995. i dvadeset godina živio izvan „ovog jezika“. Jezik kojim danas piše, kako sam govori, je jezik kasnih osamdesetih i ranih devedesetih. Jezik u kojem su se dogodile naše devedesete, i sve što je poslije toga uslijedilo.
Istovremeno, sve što mu se važno dogodilo nakon odlaska, dogodilo se u engleskom. Emocije, dijagnoze, razgovori sa ljekarima, svakodnevne poniženosti, mali trijumfi, sve je to u početku zapisano u drugom jeziku. On onda taj život, nastao na engleskom, prevodi u vlastiti, „zaleđeni“ jezik iz devedesetih. To je možda najtačniji opis dvostruke izmještenosti koja je ni ovdje, ni tamo, uvijek pomalo u prijevodu, čak i kada govoriš sam sa sobom.
U toj poziciji nastaju knjige koje danas čitamo kao ključne za razumijevanje bosanskohercegovačke književnosti poslije rata. „Sarajevo Blues“ i „Devet Aleksandrija“ su već davno ušle u kanon knjiga koje su opsadu Sarajeva i stanje nakon nje pretvorile u literaturu koja ne robuje dnevnoj politici. Ali tek će „Me’med, crvena bandana i pahuljica“ i „Ovo vrijeme sada“ pokazati koliko je egzil kao iskustvo duboko upisan u sve, pa i u ono što će se na prvi pogled činiti kao knjige o bolesti, porodici i prolaznosti.
Tijelo, bolest i egzil
„Me’med, crvena bandana i pahuljica“ sastoji se od tri dijela: priče o srčanom udaru autora, o putovanju sa sinom po Arizoni i Kaliforniji, i o moždanom udaru koji je doživjela njegova supruga. Dva od ta tri teksta u početku uopšte nisu bili namijenjeni za objavljivanje. Jedan je bio svojevrsni dnevnik za sina, drugi niz bilješki za suprugu kako bi, nakon gubitka pamćenja, mogla rekonstruisati šta joj se dogodilo.
Na kraju su spojeni u knjigu koja govori o tijelu koje popušta, o zaboravu koji prijeti da izbriše i ono malo što nam je preostalo, o nježnosti pred licem smrti. Ali i u toj knjizi, koja se čini veoma ličnom, egzil je stalno prisutan. Ne samo u osjećaju da si stranac u zemlji u kojoj decenijama živiš, nego i u svakodnevnim detaljima. U odnosu poslodavaca prema bolesnoj ženi, u otkazu koji stiže preko birokratskih procedura, bez ijednog ljudskog pitanja „kako ste“, u hladnom jeziku formulara koji ne prepoznaje slabost.
Jedan od najupečatljivijih motiva iz knjige je hodnik u zgradi u kojoj žive. Pripovjedač opisuje kako čeka supruginu prijateljicu, otvara vrata stana u trenutku kada ona izlazi iz lifta, mahne joj, ali ona ga ne vidi. Razdaljina između lifta i njihovih vrata je preduga, hodnik je prav, sterilan, beskonačan. U tom hodniku sažeta je jedna vrsta egzila i koja pokazuje da nema jezika koji bi premostio tu udaljenost, nema navike koja bi je skratila. Postoji samo osjećaj da si stalno „malo predaleko“, čak i kada bi trebao biti kod kuće.
Naslovni „Me’med“ nastaje u trenutku u kojem ljekar, pripremajući ga za operaciju, priznaje da ne zna kako da izgovori njegovo ime. Kaže mu da će ga, tokom zahvata, morati dozivati, i pita da li ga može zvati „Me’med“. U tom nevinom, praktičnom pitanju sadržan je čitav mehanizam prilagođavanja. Između „Semezdin“ i „Me’med“ stoji cijeli jedan kontinent, rat, život u tuđini i potreba da se uvijek malo prilagodiš. Da olakšaš drugima komunikaciju sa sobom, makar po cijenu vlastitog imena.
„Zatočenik na velikom kontinentu“
Na jednom mjestu Mehmedinović piše da su mu želje bile male. Prozor s kojeg se vidi plava voda, sjenovita kafana u kojoj bi se vikendom nalazio s prijateljima i ogovarao prošlost. Umjesto toga, završio je kao „zatočenik na velikom kontinentu, sam i bez sagovornika“. Naviknuo se na tu samoću, kaže, prihvatio je kao neku vrstu kazne za greške koje je počinio i zamjenu za neispunjene želje.
To je jedna od najtužnijih, ali i najiskrenijih rečenica o egzilu. Ne govori o velikim ideološkim razlozima, ne govori o herojstvu odlaska. Govori o svakodnevnom pristajanju na život koji nismo birali u potpunosti, ali u kojem smo ipak ostali. Govori o svijesti da je povratak moguć, ali da se iz godine u godinu odgađa, kao da se bojimo i zemlje koju smo napustili i zemlje u kojoj smo se skrasili.
Zato je Mehmedinovićev povratak u Sarajevo toliko važan i simbolički i književno. Ne zato što potvrđuje romantičnu ideju „povratka kući“, nego zato što omogućava da se egzil sagleda iz druge perspektive. „Ovo vrijeme sada“ je i knjiga o Sarajevu osamdesetih, o jednoj kulturnoj sceni koja je vjerovala da je sve moguće, o osjećaju da su stvari „na svom mjestu“, makar to sada znali da je bila iluzija. Tek uz takvu sliku „prije“ lakše razumijemo težinu „poslije“.
Bekim Sejranović, uvijek nigdje, niotkuda
Dok je Mehmedinović u egzilu uvijek imao jasnu tačku povratka, makar imaginarno, Bekim Sejranović je od početka bio osuđen na drugačiju vrstu lutanja. Njegova književnost nastaje iz pozicije nekoga ko je iz Brčkog otišao u Rijeku, iz Rijeke u Oslo, a zapravo nigdje nije ostao dovoljno dugo da bi se potpuno ukorijenio. I u konačnici nas je prerano napustio.
„Nigdje niotkuda“, je roman o djetinjstvu, porodici koja ne liči na propagandne razglednice i izbjeglištvu koje je obilježeno marginom, lošim poslovima i nespretnim ljubavima, koliko i ratom koji stoji negdje u pozadini. To je knjiga koja ne romantizira egzil, ne pretvara ga u plemenitu patnju. On je kod Sejranovića prljav, smiješan, ponekad vulgaran, uvijek bolan.
Za Bekimovog pripovjedača je „cijeli život jedna duga dženaza“, a onda, gotovo rezignirano, zaključuje da se smrt čini još besmislenijom od života. Svijet je za njega „mračni dimnjak u koji se na trenutak sklonimo od potjere“. To nije egzil u klasičnom smislu, to je bezdomništvo. Ne pripada u potpunosti ni Bosni, ni Hrvatskoj, ni Norveškoj. Svaka adresa je privremena, svaka soba iznajmljena, svaki posao krpljenje rupa.
Jedan od najvažnijih motiva kod Sejranovića je stalno preispitivanje iluzije da je „negdje drugo“ bolje. U Norveškoj ga nervira sve: muzika, novinski naslovi, jezik, beskrajne zime, organizovanost koja podsjeća na metalni oklop. Iz te perspektive Balkan mu izgleda kao prostor života, neposrednosti, razuzdanih derneka, dinamike koja je uz sve svoje mane, bliža čovjeku od skandinavske hladnoće. Ali čim se vrati „kući“, nakon nekoliko sedmica druženja i euforije, počinje mu nedostajati norveški red, mir i osjećaj da sistem ipak funkcioniše.
U „Ljepšem kraju“ sjajno je sažeta posljedica takvog života na psihičko stanje. Psihoterapeutkinja ga pita mijenja li često raspoloženja, ima li problema s koncentracijom, prelazi li iz euforije u depresiju. On odgovara: „Sve sam ponekad.“ U toj rečenici je jedna cijela dijagnoza egzila. Sve si, ali samo „ponekad“. Nikada do kraja, nikada trajno.
Šta nam je donijela književnost egzila
Ako nešto spaja Semezdina Mehmedinovića i Bekima Sejranovića, onda je to odbijanje da uljepšavaju i prošlost i sadašnjost. Ni jedan ni drugi ne idealiziraju zavičaj. Oni koji su ostali u Bosni i Hercegovini često su skloni da prošlost oboje toplim bojama i da iz nje izbrišu sve što je bilo mračno i teško. Oni koji su otišli skloni su suprotnom. Da u sjećanju prežive samo loše stvari, kako bi opravdali vlastiti odlazak. Kod ove dvojice nema ni jednog ni drugog. Prošlost je onakva kakva je bila, samo se iz ove distance jasno vidi da su i tada postojale pukotine koje su vodile u ono što je uslijedilo.
Egzil je, voljeli mi to ili ne, obogatio našu književnost. Nije bio dobar ni za koga ko ga je proživio, ali je proizveo knjige koje vjerovatno ne bi postojale da su autori ostali u sigurnim, malim životima. Ti tekstovi su nam pomogli da se odmaknemo od ratnih dnevnika, od autobiografija koje samo ponavljaju istu priču, od nacionalnih mitologija koje se prodaju kao literatura.
Izmješteni pisac, vječiti podstanar, pripovijedanjem sebi gradi novu domovinu. Izmaštava svijet u kojem njegova rečenica ima onu moć koju mu je historija uskratila. Nostalgiju zamjenjuje književnost, a jezik postaje jedini, iako krhki, prostor slobode. Egzil prestaje biti samo trauma i postaje, koliko god to paradoksalno zvučalo, transformativna pozicija.
Iz te pozicije Mehmedinović svjedoči o tijelu koje popušta, o zaboravu koji briše, ali i o nježnosti koja sve to premošćuje. Iz iste pozicije Sejranović govori o iskustvima i sobama u kojima se čovjek osjeća viškom i u Oslu i u Brčkom.
Zajedno, njih dvojica pokazuju da egzil nije samo geografsko stanje nego unutrašnja klima. I da se, čak i kada se vratimo, makar fizički, dio nas zauvijek zadržao u onom hodniku koji je „prav i beskonačan“ ili u onoj rečenici psihoterapeutkinji da smo „sve, ali samo ponekad“.
A možda je upravo ta svijest da smo „sve ponekad“ i jedini pošteni početak svake ozbiljne književnosti.
NAKON ČITANJA: Miljenko Jergović, pisac grada, sjećanja i nepripadanja