Kroz gradove tečem, kroz daljine, i nosim sebe u sebi…
Miroslav Krleža – Pjesma čovjeka bez posla
Ogromna pitanja teku oko mene danas ko mutne
jesenje vode, ko maglena blatna jutra,
i ja se rastačem danas po ulicama sivim
i tako ko poplava tečem, protječem i pjevam
o sebi danas ko voda što teče slijepa u koritu
blatnom, ogromna, opasna, tamna.
Kroz gradove tečem, kroz daljine, i nosim sebe u sebi
i valjam krvave slutnje,
snove ko stare krpe, nebosklone prazne, trule
pokojne laži,
ko dvopapkar žvačem vrijeme na svom vlastitom grobu
i tečem tako po zakonu svoje krvi po praznim
njedrima svojim kao pod maglenim nebom,
ponirem, rujem, tonem, promičem, valjam se,
pjevam: smolavo, gusto, crno ko usirena krv.
Utječu u mene snage iz starih ranjavih rana,
i tako lopte pitanja danas ko poplave, strava i tmina;
nabrekli stihovi šume, krvavo šume ko pijani kucaj
bila, glavobolna zvonjava mozga i pasji prebiti jauk.
Prolazim tako pod odsjajima blijedim plinskih
svjetiljaka
i ulice mračne punim ko kovčege pogrebne prazne
kretnjama svojim, disanjem svojim i sjenom svog
febrilnog lika,
i tako svjetlucam jadno fosforom pogleda nijemog
ko ranjena riba u tmini mračnoga dna,
a sve je mutno ko staklo sklopljenog okna i sve je
prazno ko ulica mrtvoga grada,
i sve je tvrdo ko tuđa zabita vrata i crno ko četiri
posljednje daske.