Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu.
Svakome bi trebalo odrediti da putuje s vremena na vrijeme. Čak i više: da nikada ne zastane duže nego što je neophodno. Čovjek nije drvo, vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost.
Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje.
Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametne uslove. Kuda i kako da ode?
Meša Selimović, Derviš i smrt