“Ljudi su lutke i sjede po raznim civilizacijama kao po izlozima”, mislio je Filip promatrajući ovu elitu na liepachovskoj terasi.
“Kao manekeni sjede te lutke po izlozima, a odostraga, u pozadini, nekakvi nevidljivi aranžeri preoblače te lutke uvijek iznova u druge krojeve i u druge običaje, i to se onda zove, a da nitko zapravo nema pojma zašto – »napredak «! Da se sada jedna od ovih prisutnih baba pojavi sa svojim predratnim gnijezdom od čipaka, papendekla, lakiranih trešanja, voća, grožđa, bresaka, s onim pantljikama i ajnlagima i glokenšosima i volanima, svi bi se smijali. A kad bi se za deset-petnaest godina pojavila opet koja od ovih kostanjevečkih girls-imitatorica negdje na čaju obučena po danas najnovijim propisima hollywoodskih šešira, opet bi se svi smijali. Te se ljudske opice smiju same sebi gledajući se petnaest godina unatrag! Sve je to neshvatljivo zapravo! Između bezbrojno mnogo hiljada i hiljada lutaka nađe se od vremena na vrijeme po jedna, koja to žudnim slučajem nije! Ova žena u crnini, na primjer, sa svojom prosjedom kosom i akvamarinskim očima, nije lutka! Ona je sigurno jedan živ i krvav čovjek! Ona puši kao čovjek i njene kretnje su ljudske! Ona je bila ministrovica i upropastila je nekoliko banaka! Govore za nju da je nimfomanka i da je jednog čovjeka strpala u zatvor! Ako netko nije lutka u izlogu, onda o njoj druge lutke iz izloga nikada nemaju dobro mnijenje! Zatvori, ubojstva, blud, razorene blagajne, samoubojstva, brakolomstvo, nevjera, kakve glupo malograđanske predrasude! Ta žena ima smionosti da u ovom smrdljivom provincijalnom zakutku u jednoj mračnoj kavani sjedi za kasom kao kasirica, a jedan otpušteni kažnjenik, paralitik, pacijent, bivši čovjek, vuče se za njom kao sjenka; da nije bila ministrovica, ni jedna od ovih kostanjevečkih činovničkih dama ne bi toj kasafrajli pogledala u oči, a sada svi imaju o njoj svoje uzvišeno mnijenje, ali ipak sjede s njom, jer je bila žena jednog aktivnog ministra!”
Miroslav Krleža
Povratak Filipa Latinovića