Bez tvoje ljubavi ja sunca nemam, a ne znam gde si, ne znam s kim si.
piše: Ilijana Božić
Stihove ljubavi, ljubavne čežnje i očajanja pisao je Volođa, veliki Vladimir Majakovski. Život je Majakovskom režirao pravu ljubavnu dramu koju je on pretočio u stihove, izlivši u njih sve svoje tuge, boli, sreće i nesreće. Napuštajući ovaj svijet, oproštajnim pismom vapio je: Ljiljo, voli me! Čovjek prikrivene nježnosti, silovit i mek, čija je duša živjela za to da voli i bude voljena doživio je ljubav koja je bila veoma snažna i dramatična a istovremeno destruktivna. Osudio je Jesenjina zbog samoubistva, a na kraju se odlučio za isti kraj. Razlog je, možda, staljinistička diktatura s kojom se pjesnik već bio sukobio mada će njegov čin ostati nejasan. Imao je više ljubavi tokom života, ali ona kojoj je svoj život posvetio dovela ga je do očajanja.
Dobro, ako hoćete biću besan, ako hoćete biću izvanredno nežan, ne muškarac, već oblak u pantalonama.
Visok, zgodan, sa izgledom običnog radnika i dubokim glasom, ušetao je Majakovski u kuću Ljilje i Osipa Brika 1915. godine. Bila je topla, julska noć u Moskvi, jedna od večeri kada je Ljilja sa svojim suprugom, uglednim književnim kritičarem Osipom Brikom, okupljala umjetnički svijet toga vremena. Bilo je tu pisaca, pjesnika, novinara, slikara, glumaca. Dolazili su i gosti iz Berlina i Pariza donoseći ideje i vijesti iz umjetnosti. Svi ruski revolucionarni pisci voljeli su da posjećuju ta okupljanja u kući Brikovih, diskutovali su o tadašnjoj društvenoj situaciji, recitovali svoje stihove i razmišljali kako promijeniti svijet. Ljiljina devetnaestogodišnja sestra Elza dovela je Majakovskog te večeri. Do tada su ga svi zaobilazili jer njegovi oštri nastupi nisu odgovarali njihovom ukusu. U salonu Brik gosti su čitali svoje radove, pa je Majakovski izložio svoju futurističku poemu „Oblak u pantalonama“, pritom neprestano gledajući u Ljilju. Iako je ova pjesma bila inspirisana njegovom prošlom ljubavlju Marijom, sve vrijeme dok ju je čitao gledao je u Ljilju. Ona ga je svojom pojavom očarala. Recitovao je : Ušla si
osorna kao „na!“
gužvajući rukavice kao luda
i rekla: „Da,
znate, ja ću da se udam.“
Pa šta udajte se.
Ništa nije bilo.
Izdržaću.
Pričalo se da su prisutni bili zapanjeni, pjesma je bila toliko intenzivna i upečatljiva. Vladimir Majakovski je bez stida tada upitao Ljilju: Mogu li ovo da posvetim Vama? Tako je nastalo to čuveno Tebi Ljiljo koje stoji na početku ovog veličanstvenog djela. Te večeri započela je jedna od najvatrenijih i najdramatičnijih ljubavi u ruskoj istoriji.
Ljilja Brik, žena koja je Majakovskom uzela srce
Ljilja je šarmom oduševljavala. Svojom pojavom i nastupom potpuno je uzdrmala Majakovskog. Pablo Neruda ju je zvao muzom ruske avangarde, elegantna žena sa velikim očima. Može se reći da je i Staljin bio njen obožavatelj. Nekoliko slavnih slikara, među kojima Šagal i Matis naslikali su njene portrete. Njena ljepota bila je nekonvencionalna, ali njena harizma i hrabrost malo koga su ostavljale ravnodušnim. Odrasla u uglednoj, jevrejskoj porodici, stekla je visoko obrazovanje. Međutim, njen buran duh nije dozvoljavao da se ukalupi u formu „ugledne, fine“ žene. Već sa trinaest godina počela je izlaziti sa muškarcima. Htjela se udati za ujaka, ali za to nikad nisu dobili odobrenje. Njena snažna i upečatljiva ličnost, inspirisala je ljude oko sebe, a u vrijeme revolucije bila je važna njena uloga. Ljilja i njen muž Osip Brik bili su sličnih interesovanja, povezani na intelektualnom nivou, ali njihov odnos je bio daleko od dobrog. Govorili su da Osip Brik ima javnu aferu sa svojom sekretaricom, sa kojom je s vremena na vrijeme i živio. Međutim, ni Ljilja nije držala do vijernosti. Za Majakovskog Ljilja je čula i prije te večeri u njenom domu. Znala je da je zbog političkog aktivizma bio u zatvoru tri puta još kao tinejdžer. Znala je da je došao u Moskvu kako bi studirao umjetnost, te da je recitovao revolucionarne stihove u kontroverznim uličnim performansima. Bila je oduševljena njegovom pojavom, ali i iznenađena da se ispod toliko intenziteta i snage krije jedan ugrožen čovjek. Istog dana Majakovski se povjerio svom prijatelju Korneju Čukovskom da je najzad sreo onu pravu, neponovljivu ženu svoje mašte.
Ljubavni trougao
Ljiljin muž je bio očaran Majakovskim. Na licu mjesta platio je mladom pjesniku da objavi poemu „Oblak u pantalonama“. Poema je vrlo brzo pronašla put do naroda, a od te večeri svaka riječ Majakovskog bila je posvećena Ljilji Brik. Osip Brik postao je njegov prijatelj, urednik i vijeran saveznik u kulturnim poduhvatima. Objavljivao je pjesme Majakovskog, koje su bile posvećene njegovoj ženi. Brikovi koji su pripadali sloju bogatih ljudi, poslije upoznavanja Majakovskog prodali su svoju luksuznu kuću i kupili stan u ulici u kojoj je on živio. Kasnije su živjeli u istoj zgradi, pa na istom spratu i na kraju u istom stanu, u kome su zidovi bili potpuno goli a knjige nisu mogle da stanu u sobu, pa su bile poredane u ormanu na stepeništu izvan kuće, tako da je Ljilja morala da oblači bundu svaki put kad je htjela da čita. Prema jednoj prepisci Ljilje i njenog prijatelja, ona je uživala u seksualnoj vezi sa obojicom. Majakovski je bio van sebe od bijesa kada bi Ljilja svoje vrijeme provodila sa mužem.
Na slikama se nasmijana Ljilja nalazi između dva muškarca. Njena ljubav prema Majakovskom često je prevazilazila ljubav prema suprugu, pa se par nije razdvajao. Neke od njihovih intimnih trenutaka možemo vidjeti na starim slikama: kada leže isprepleteni u morskoj vodi, piju kafu u kafeu, sjede skoncentrisani na posao. Majakovski je bio očajnički zaljubljen u Ljilju. Pisma koja joj je pisao bila su prepuna izliva ljubavi, a često ih je umjesto potpisom završavao crtežom malog psa, kojim je izražavao svoju vijernost. Godine 1918. Ljilja je napisala: Nakon što sam testirala svoja osećanja prema pesniku, bila sam u stanju da saopštim Briku sa sigurnošću o mojoj ljubavi prema Majakovskom. Svi smo odlučili, međutim, da se nikada ne razdvajamo i da prolazimo kroz život kao intimni prijatelji, usko povezani uzajamnim interesima, ukusima, radom.
Ovaj bračni trougao je nakon nekog vremena prestao da bude skladan. Ljiljina hirovitost i promjenljive emocije, te nestalna i melodramatična ličnost Majakovskog učinile su ovu vezu mučnom i nestabilnom. Krajem 1922. godine vatrena Ljilja Brik započinjala je druge ljubavne avanture i postajala okrutnija prema pjesniku. U jednom pismu koje je uputila svom prijatelju rekla je kako je njen muž Osip bio opsjednutiji Majakovskim, njegovom strašću i intelektom, dok je ona njegovu burnu prirodu smatrala uznemiravajućom. Nakon pet godina života u ljubavnom trouglu njena ljubav je počela da se gasi. Majakovski joj je postao previše posesivan, pa joj je priređivao ljubomorne scene, kako je govorila. Majakovski je počeo da traži utjehu sa drugim ženama. Međutim, Ljilja nije mogla da dozvoli da izgubi vlast nad velikim pjesnikom. U svojoj biografiji Ljilja je zapisala: U ljubavnim igrarijama ima mnogo radosti, ali jedna je jača od svih poroka- vladati! Ne njegovim krevetom, nego čitavim njegovim životom. Iako više nije uživala u ljubavnoj vezi sa pjesnikom, željela je da ga ima pored sebe zauvijek. Ljilja je zatražila da naprave pauzu.
Tada je Majakovski započeo sa ljubavnim aferama. Godine 1925. za vrijeme putovanja u Ameriku pjesnika je put naveo u Njujork gdje je učestvovao na skupovima poezije. Na jednom od njih upoznao je Elizabet Siebert. Burna romantika nije dugo potrajala, a rezultat je bio rođenje kćeri Patricije. Nakon rođenja djeteta, Majakovski je ponovo pokušao otići u Ameriku ali to tada nije bilo moguće. Sastali su se u Nici 1928. godine.
Majakovski je želio da se oženi, međutim, Ljilja je to spriječila svaki put. Prvi put je 1927. godine pisala Nataliji Brjuhanenko da se ne uda za Majakovskog jer su ona, pjesnik i njen muž u neraskidivom trouglu. Natalija Brjuhanenko je bila studentkinja koja je radila u državnoj izdavačkoj kući i bila je veliki ljubitelj Majakovskog. Njen odnos sa velikim pjesnikom trajao je nekoliko godina. Kao i Ljilja i Natalija je Majakovskog mučila svojim promjenama raspoloženja, ljutnje, hladnoće, bezgranične ljubavi.
Tatjana Jakovljeva, nesuđena ljubav
Tokom putovanja u Francusku 1928. godine Majakovski se sastao sa emigrantkinjom Tatjanom Jakovljevom. Bez obzira što je Ljilja Brik kupila auto u Parizu, pjesnik je bio spreman to da zanemari radi Tatjane. Ljiljin osjećaj da Majakovski može preći u druge ruke učinio je da romansa sa Tatjanom ne dobije nastavak. Godinu dana nakon njihovog sastanka u Parizu Jakovljeva moli da dođe u Sovjetski Savez ali je odbijena za vizu. Smatra se da je Ljilja i u to uplela svoje prste. Pričalo se da je Majakovski sav honorar od nastupa u Parizu stavio u banku na račun poznate pariske cvjećare, pod uslovom da nekoliko puta nedjeljno isporučuju buket najljepšeg cvijeća Tatjani Jakovljevoj. Cvijeće je stizalo na njenu adresu uz istu frazu: Od Majakovskog! Tokom Drugog svjetskog rata, za vrijeme okupacije Pariza, Tatjana Jakovljeva preživjela je samo zahvaljujući raskošnim buketima Majakovskog. Prodavala ih je na bulevaru, pa ju je njegova ljubav spasila gladi.
Majakovski sebi pucao u glavu!
Tako tek što rastanemo se ja i ti,
Nepokolebljivo ti težim.
Majakovski i Ljilja nisu mogli jedno bez drugoga pa su 1928. godine počeli da pišu zajedno. Nakon dvije godine desila se velika tragedija. Dok su Brikovi boravili u inostranstvu, Majakovski je 14. aprila u svojoj kancelariji pucao sebi u glavu. Njegov posljednji krik prije smrti bio je isti kao i za života, molio je za Ljljinu ljubav. Majakovski je bio svjestan njene hladnoće, čak je nekim prijateljima povjerio da misli da Ljilja obavještava ruske agente o svakom njegovom koraku. Možda u svemu tome treba tražiti razlog za njegovo samoubistvo.
Ponekad kažu – slučaj je papreno jasan. O obalu življenja – razbi se ljubavna lađa. Sa životom sveo sam račune, ne treba spisak glasan uzajamnih bolova, uvreda i svađa. Ostajte srećni! Za moju smrt ne krivite nikog, i molim vas ne spletkarite! Pokojnik je to najviše mrzeo. Mama, sestre i drugovi, oprostite, ovo nije način, drugima ga ne preporučujem, ali ja nisam imao izlaza. Ljljo, voli me!
Te godine kada je umro Majakovski, Ljilja se razvela od muža i preudala za vojnog komadanta Vitalija Primakova. Smatralo se da je to taktički potez, kako bi se približila Staljinu, te na taj način obezbijedila Majakovskom državno priznanje. Godine 1935. uputila je pismo Staljinu u kome se žalila da je književno nasljeđe Vladimira Majakovskog nepravedno zapostavljeno. Na to je Staljin, koji je smatrao da su njene žalbe opravdane, naredio da se Majakovskom prida značaj najvažnijeg pjesnika sovjetske epohe. Nema sumnje da ju je Staljin obožavao. Kada se 1936.godine njeno ime našlo na listi sa imenima izdajnika domovine, lično je Staljin precrtao njeno ime sa tog spiska. Postojale su špekulacije da su Majakovskog ubili agenti NKVD, između ostalog i zato što je bio čovjek koji je Sergeju Jesenjinu zamjerao samoubistvo.
Sanjala sam –svađam se sa Volođom zbog toga što se ubio, a on mi je sa takvom nežnošću stavio pištolj u ruke i rekao: „Svejedno je, i ti ćeš to isto sama uraditi“. Ovaj san zapisala je Ljllja u svom dnevniku 1970. godine. Nakon osam godina oduzela je sebi život, čime se njen san obistinio.
Umetnost nije ogledalo koje odražava svet, već čekić kojim ga treba oblikovati.
Smatrao je da je cilj pjesnika da promijeni svijet. Njegovo umjetničko djelo je obimno i značajno. U evropsku poeziju unio je formalne novine, kao što je izlomljen stih prilagođen estradnom govorenju, snagu obične riječi, neobičnu poetsku banalnost koja se uspinje do uzvišenog. Futuristi, na čelu sa Majakovskim, traže da se raščisti teren od nanosa građanske i buržoaske umjetnosti. Majakovski je pjesnik eruptivne snage, ali i nježan liričar koji kaže:
I svuda gde je bol, ja sam ceo:
na svakoj kapi suze sam ja
sebe na krstu razapeo…
Autor: Impuls