Svi se mi ponašamo u životu kao da nam je neko nekada negdje rekao da će život biti lijep, da možemo računati na harmoniju, na raj na zemlji.
Hoću da kažem da za dušu – za čovječju dušu – ima nečeg uvrijedljivog u propovjedi raja na zemlji. I nema ničeg goreg za ljudsku svijest od zamjene metafizičkih kategorija pragmatičnim, estetskim i socijalnim.
No, ostajući u sferi praktičnog, ako se potrudimo da se prisjetimo ko nam je i kada govorio nešto slično, u našoj podsvijesti se javljaju roditelji u trenutku kada samo bolesni i ležimo u krevetu, naša baka, učiteljica u školi, naslov u novinama ili prosto reklama za kiselu vodu.
Ako je, zapravo, neko nešto i govorio čovjeku, to je Gospod Bog – Adamu, o tome kako će zarađivati svoj hljeb i kakvi će mu biti dani i noći. I to najviše liči na istinu i još treba zahvaliti Tvorcu za to što nam s vremena na vrijeme daje odušak.
Život – takav kakv je – nije borba između Dobra i Zla, nego prije između Zla i Užasa. I čovjekov zadatak se danas svodi na to da ostane dobar u carstvu Zla, a ne da i sam postane nosilac toga Zla. Uslovi života na zemlji su se izuzetno brzo zakomplikovali i čovjek, očito nespreman na tako silovitu promjenu, čak i biološki, sada je naklonjeniji prije histeriji nego hrabrosti. Ali, ako ne vjeri, upravo ga tome treba pozivati – na ličnu hrabrost, a ne na nadu da će neko (drugi režim, drugi predsjednik) olakšati njegov zadatak.
Pisac je usamljeni putnik….(1972)