Ne zaustavljaj se da bi se sjetio odgovarajuće riječi već djetinjasto gomilaj sve više prostih i bombastičnih riječi dok ne postigneš zadovoljstvo, za koje će se pokazati kako je sjajan dodatni ritam tvojim mislima i da je u skladu s Velikim Zakonom vremena.
POSTAVKA.
Određeni predmet se postavi, bilo u stvarnosti, kao prilikom skiciranja (u pozadini je krajolik ili šalica za čaj ili staro lice) ili jednako tako u memoriji, ali tada se radi o skiciranju po sjećanju na određeni prizor ili predmet.
POSTUPAK.
Budući da je vrijeme od osnovne važnosti za čistoću izražajnosti, jezik kojim se opisuje mora predstavljati nepomućeni tok svijesti kojom prolaze osobne, tajanstvene ideje-riječi, jezik koji odjekuje (kao što jazz glazbenik puše) na zadatu temu.
METODA.
Ne treba upotrebljavati pravopisne znakove kojima se odvajaju rečeničke tvorevine jer one su ionako samovoljno izrešetane lažnim dvotočkama i najčešće nepotrebnim zarezima – već jedino energične prostorne crtice kojima se razdvaja retoričko disanje (kao što jazz glazbenik uzima zrak između otpuhanih fraza) – “odmjerene stanke osnove su našeg govora” – “vrste zvukova koje čujemo” – “vrijeme i kako ga zabilježiti”.
DJELOKRUG.
Ne valja “birati” izraz, već slobodno slijediti odstupanja (tj. asocijacije) svijesti i neumorno se predavši puhanju na zadatu temu zaplivati beskonačnim morem misli, plivajući morem engleskog jezika ne poštivajući nijedno pravilo osim ritmova retoričkog disanja ili protestnog iskaza, kao kad na kraju svake rečenice čovjek tresne šakom o stol, tres! (prostorna crtica) – Puši onoliko snažno koliko želiš – i jednako tako piši, zaroni onoliko duboko koliko želiš, ali prvo zadovolji sebe jer tada čitatelju zasigurno neće promaknuti telepatski šok i važnost uzbuđenja koji po istim zakonima djeluju u njegovoj vlastitoj ljudskoj svijesti.
USPORAVANJE POSTUPKA.
Ne zaustavljaj se da bi se sjetio odgovarajuće riječi već djetinjasto gomilaj sve više prostih i bombastičnih riječi dok ne postigneš zadovoljstvo, za koje će se pokazati kako je sjajan dodatni ritam tvojim mislima i da je u skladu s Velikim Zakonom vremena.
VRIJEME.
Ništa nije nejasno što teče u vremenu i prema zakonima vremena – poput Shakespearea naglasi dramatičnu potrebu da govoriš sada, na svoj nepomirljiv način ili zauvijek ušuti – bez naknadnih preinaka (osim ako nije riječ o očitim logičkim pogreškama kao što su imena ili namjerna umetanja ali koja nisu djelo naknadnog dopisivanja, već puko umetanje).
SREDIŠTE ZANIMANJA.
Ne pribjegavaj unaprijed smišljenoj ideji o onome što ćeš napisati o pojedinom prizoru već započni iz dragocjenog središta zanimanja za temu prizora u trenutku pisanja, i piši, plivajući morem jezika prema perifernom olakšanju i iscrpljenosti – Nemoj naknadno razmišljati i dopisivati osim ako nemaš poetske ili Post Scriptum razloge. Nikada nemoj naknadno razmišljati u svrhu “poboljšanja” ili sređivanja dojmova, jer najbolje pisanje uvijek je djelo najbolnije osobne patnje izbačene iz tople kolijevke zaštitničke svijesti – izlij iz sebe pjesmu o sebi, puši! – sada! – tvoj osobni stil je tvoj jedini put – “dobar” – ili “loš” – ali uvijek budi iskren, (“smiješno”) spontan, “ispovijedno” zanimljiv, zato što nije “izvještačen”. Vještina je vještina lukavosti.
STRUKTURA DJELA.
Suvremene bizarne strukture (znanstvena fantastika itd.) nastale su iz mrtvog jezika; “različite” teme stvaraju privid “novog” života. U glavnim crtama izloži obrise onoga o čemu pišeš približavajući mu se ili udaljavajući se; kao što rijeka teče preko stjenovitog korita, tako i tvoja svijest teče svojim dragocjenim putem (dopusti svojoj svijesti da proteče tim smjerom, ali samo jednom) dok ne stigne do ključne točke gdje se ono što je bilo maglovito oblikovan “početak” preobražava u jasan i željen “kraj” dok jezik traži najbrže rješenje u utrci s vremenom, slijedeći zakone Duboke Forme, sve do kraja, do završnih riječi, i posljednje kapi – Noć je Kraj.
DUŠEVNO STANJE.
Ukoliko je to moguće, piši “nesvjesno, u polutransu” (kao što je Yeats “pisao u transu” u kasnoj fazi), i tako dopusti svojoj podsvijesti da iskaže vlastitu neposrednu i zanimljivu potrebu pa samim time i “suvremeni” jezik koji bi svjesna umjetnost cenzurirala, i piši uzbuđeno, dojmljivo, hitro sve zapisuj rukom ili tipkajući na pisaćem stroju, u skladu (od središta prema periferiji) sa zakonima orgazma, Reichovim “zamagljivanjem svijesti”. Izađi iznutra vani – opušten i dorečen.
S engleskog preveo: Vojo Šindolić