Sve se to još pojačava kad u taj pozni večernji čas čovjek posjeti nekog prijatelja
Kad čovjek uveče kao da se konačno odlučio da ostane kod kuće, kad navuče domaću haljinu i kad poslije večere sjedne za sto, kraj svjetiljke, i uzme da se bavi onim poslom ili onom igrom poslije čijeg dovršetka po navici odlazi na spavanje, kad je napolju ružno vrijeme, uslijed čega ostajanje kod kuće biva razumljivo samo po sebi, i kad čovjek, mada je toliko vremena već proveo pritajen za stolom da bi izlaženje moralo prouzrokovati opšte čuđenje, i mada je sad stepenište već mračno, a kapija zaključana, – kad čovjek onda uprkos svemu tome ustane, obuzet iznenadnom nelagodnošću, kad promijeni kaput i za tili čas se pojavi obučen za ulicu, i kad izjavi da mora izaći pa to, poslije kratkog pozdrava, i učini, s utiskom da je za sobom ostavio više ili manje ljutnje, već prema brzini s kojom zatvara vrata stana, kad se nađe na ulici, s udovima koji izuzetnom pokretljivošću odgovaraju na ovu već neočekivanu slobodu koja im je pala u dio, kad čovjek, zahvaljujući ovoj jednoj odluci, osjeti da je u njemu sabrana svekolika sposobnost za donošenje odluka, kada, pridajući tome značaj veći od uobičajenog, uvidi da se u njemu nalazi zapravo više snage nego potrebe da lako izazove i podnese čak i najbržu promjenu, i kad tako korača niz dugačke ulice – onda je taj čovjek za to veče potpuno izašao iz kruga svoje porodice, koja se gubi u nesuštasvenosti, dok se sam čovjek, potpuno čvrst, crn od oštre omeđenosti, lupajući se po bokovima, uzdiže put svoga istinskog obličja.
Sve se to još pojačava kad u taj pozni večernji čas čovjek posjeti nekog prijatelja da bi vidio kako mu je.
Franc Kafka