“Volim je i ne mogu sa njom da razgovaram, uhodim je da je ne bih sreo.
Volio sam djevojku koja je i mene voljela, ali morao sam da je ostavim.
Zašto?
Ne znam. Bilo je to kao da je okružena oružnicima koji su koplja držali napolje uperena. I kad bih joj se približio, naletio bih na šiljke, bivao ranjen i morao da uzmaknem. Mnogo sam stradavao.
Da li je za to djevojka bila imalo kriva?
Ne verujem, ili sam čak siguran da nije. Poređenje od maločas nije bilo potpuno, pošto sam i ja bio okružen oružnicima koji su koplja držali okrenuta unutra, naime prema meni. Kad bih se primakao djevojci, naleteo bih najprije na koplja svojih oružnika i već tu je moje napredovanje bilo zaustavljeno. Možda do djevojčinih oružnika nikad nisam ni dospjeo, pa ako bi trebalo da sam i dopro, onda to već krvareći od svojih kopalja i bez svijesti.
Da li je djevojka ostala sama?
Ne, neko drugi je prodro do nje, lako i ničim spriječavan.
Iscrpljen sopstvenim nastojanjima, gledao sam na to onako ravnodušno kao da sam vazduh kroz koji su njihova lica nalegla jedno na drugo u prvom poljupcu. “
Franc Kafka