Foto: Ratko Pilipović/ Impuls
Svako stvorenje na svoj se način čvrsto držalo za grane i stijene na dnu rijeke, jer držanje je bio njihov način života
Jednom je na dnu velike kristalne rijeke živjela zajednica bića. Riječni tok mirno je strujao preko svih njih – mladih i starih, bogatih i siromašnih, dobrih i zlih, idući svojim putem, poznavajući samo svoje kristalno ja. Svako stvorenje na svoj se način čvrsto držalo za grane i stijene na dnu rijeke, jer držanje je bio njihov način života, a opiranje toku nešto što je svatko učio od rođenja.
No jedno je stvorenje naposljetku reklo: “Dosta mi je više držanja. Iako to ne mogu vidjeti vlastitim očima, vjerujem da tok zna kuda ide. Pustit ću se i neka me odnese kud hoće. Budem li se i dalje držao ovdje, umrijet ću od dosade.” Drugi su mu se smijali. “Luđak. Pusti se i struja koju obožavaš prevrnut će te i razbiti o stijene i umrijet ćeš prije nego od dosade.”
Ali stvorenje se nije obaziralo na njih. Zadržalo je dah i pustilo se, a struja ga je odmah zgrabila i razbila
o stijene. Kako se stvorenje nije htjelo ponovno uhvatiti, tok ga je s vremenom oslobodio s dna i više ga ništa nije udaralo ni boljelo. Stvorenja koja su prebivala niže niz rijeku i nisu ga poznavala, kriknula su: “Pogledajte, čudo! Stvorenje kao mi, a lebdi! Pogledajte, došao je naš Spasitelj!”
Stvorenje kojeg je nosila struja je odgovorilo: “Nisam spasitelj ništa više od vas. Rijeka nas želi osloboditi, samo ako se usudimo pustiti. Naša prava zadaća je upravo to putovanje, ta avantura.” Ali stvorenja su još glasnije vikala: “Spasitelj!” cijelo se vrijeme držeći za stijene. Kad su ponovno pogledala, više ga nije bilo… i ostali su sami sa svojim legendama o Spasitelju.
Richard Bach, Prividi
Sa slovenskog prevela: Maja Tokić