Umjetnik i prostor – DKC Incel, simbol i utočište mogućnosti i evolucije

Foto: Impuls

“DKC Incel nije samo „dio“ nezavisne scene – on je njen epicentar, laboratorija ideja i primjer kako se kroz alternativne prostore može graditi održiva kulturna budućnost”.

Incel. Svako ko je nekad čuo za Incel u Banjaluci, uz ovo ime ima neku asocijaciju, ili poznaje nešto što je u prošlosti bilo vezano za Incel. Riječ koja predstavlja simbol, sjećanje, dio prošlog, ali i sadašnjeg vremena. U tom prostoru sjećanja, kao jedan od fragmenata prošlosti danas stoji DKC Incel, jedan oblik i prostor za umjetnike, stvaraoce, muzičare, slikare, slobodne duše koje tu nalaze svoje utočište od svijeta. Šta ovaj prostor predstavlja publici, ali i umjetnicima, pokušaćemo da prikažemo ovim tekstom, koji tako postaje jedan fragment zapisan u vremenu.  Društveno-kulturni centar „Incel“ već nekoliko godina je prostor za umjetničke priče, performanse, filmske projekcije, festivale, nastupe muzičara iz raznih krajeva svijeta (poput nedavno održanog nastupa poznatog grčkog benda „1000mods“), radionice, te male i velike umjetničke susrete.

Piše: Milanka Mitrić

O tome šta umjetnicima i onima koji su dio nezavisne scene u Banjaluci, za „Impuls“ je govorila banjalučka umjetnica i vlasnica Galerije „Vagon“ Isidora Branković.

– DKC Incel već više od jedne decenije oblikuje kulturni identitet Banjaluke na način koji nadilazi konvencionalne institucije i ustaljene obrasce djelovanja. Kao mjesto koje je nastalo u prostoru bivše industrijske fabrike, DKC Incel nije samo fizički podsjetnik na prošlost grada, već i simbol transformacije – od proizvodnog centra prema žarištu kreativne energije. U vremenu kada kulturni sadržaji često bivaju institucionalizovani ili podložni tržišnim logikama, DKC Incel uspješno održava prostor slobode, eksperimenta i intersektoralnog dijaloga, čime redefiniše kulturne pravce i potrebe zajednice. Njegova uloga u nezavisnoj sceni ogleda se kroz kontinuirano okupljanje domaćih i međunarodnih umjetnika, stvaralaca i aktivista različitih disciplina – od vizuelnih umjetnosti, muzike i performansa, do edukativnih programa i interaktivnih radionica. Na taj način stvara platformu koja omogućava umrežavanje, razmjenu ideja i stvaranje novih kulturnih narativa. Za mlade generacije posebno, DKC Incel predstavlja siguran prostor za istraživanje vlastitog izraza, učenje kroz praksu i razvijanje osjećaja solidarnosti u zajednici koja dijeli slične vrijednosti – kaže Brankovićeva.

Foto: FB stranica DKC Incel

Kada govorimo o nezavisnoj sceni ovdje i sada, što je nužna stavka priče o ovom prostoru, ona kaže da je bitno prepoznati sve inicijative koje djeluju izvan okvira institucija i sa fokusom na učešće zajednice.

– U banjalučkom kontekstu, nezavisna scena je još u procesu oblikovanja i konstantne borbe za vidljivost, a DKC Incel je jedan od rijetkih prostora koji tu dinamiku ne samo prati, već i aktivno kreira. Njegove aktivnosti služe kao ogledalo trenutnih kulturnih potreba, ali i kao arhiva savremenih tokova, stvarajući istoriju koja se razvija unutar zidova nekadašnje industrijske zone. U tom smislu, DKC Incel nije samo „dio“ nezavisne scene – on je njen epicentar, laboratorija ideja i primjer kako se kroz alternativne prostore može graditi održiva kulturna budućnost. Djelujući kao heterotopijski prostor — onaj koji osporava, reflektuje i transformiše dominantne modele kulturne produkcije — DKC Incel omogućava praksu kulture kao prostora pregovaranja, otpora i stvaranja novih društvenih odnosa. Nezavisna scena, upravo kroz ovakve centre, funkcioniše kao prefigurativni model društva: ona ne čeka institucionalne promjene, već svakodnevnim djelovanjem demonstrira alternativne načine postojanja, saradnje i stvaranja – ističe ona i dodaje da je nezavisna scena poseban prostor slobode, pogotovo u vremenu kada su institucionalni mehanizmi često usmjereni ka standardizaciji i tržišnoj valorizaciji kulture. To je, pojašnjava, mjesto u koje umjetnost nije samo produkt, već proces, u kojem zajednica nije samo publika, već aktivni učesnik; i u kojem stvaranje ne podliježe logici profita, već logici smisla, zajedništva i otpora.

Umjetnica Isidora Branković: Mašta je spasenje od ovog svijeta

DKC Incel, kao svaki prostor u kojem protiče vrijeme, treba da se razvija i preoblikuje, a Brankovićeva navodi da bi ta transformacija trebalo da ide u pravcu njegovog otvaranja prema zajednici. To treba da bude prostor stvaranja, učenja i dijeljenja.

– Trebalo bi ga zamišljati kao društvenu laboratoriju, gdje publika nije pasivni posmatrač, već su-kreator kulturnih procesa. Gdje se brišu granice između umjetnika i publike, između formalnog i spontanog, između stvaranja i svakodnevnog života. Takva transformacija zahtijevala bi redefinisanje pojma „kulturni prostor“: DKC Incel bi trebao postati mjesto boravka, susreta i razmjene ideja, trajnog procesa a ne samo „događaja“. Umjesto da funkcioniše kao povremeno aktivna tačka, on bi mogao evoluirati u stalni otvoreni ekosistem gdje se dešavaju nepredvidivi susreti između različitih disciplina, generacija i estetskih orijentacija. U vremenu koje favorizuje fragmentaciju i komodifikaciju kulturnih sadržaja, pravi izazov je stvoriti prostor koji se odupire logici brzog protoka i površne potrošnje. U tom smislu, DKC Incel bi mogao težiti ka modelima prefigurativne kulture: mjesta gdje se već sada žive one društvene i kulturne vrijednosti koje želimo vidjeti u budućnosti – solidarnost, inkluzija, participacija, otvorenost prema eksperimentu – objašnjava Brankovićeva.

Foto: DKC Incel

Iz pozicije umjetnice, ali i učesnika u kulturnom i umjetničkom životu Banjaluke, ona naglašava da to znači  ispisivati ličnu mapu rasta, te u ovoj priči posebno izdvaja BL Art festival.

– DKC Incel je, za mene, bio mnogo više od prostora – bio je živi organizam uz koji sam sazrijevala, mjesto koje nije samo reflektovalo promjene u umjetničkim tokovima, već ih je i proizvodilo. Posebno bih istakla BL Art Festival, koji već godinama funkcioniše kao katalizator savremenih umjetničkih praksi, prostor eksperimenta, susreta i novih mogućnosti. Taj festival nije samo događaj, on je momentum – trenutak u kojem se stvaraju mreže, pokreću karijere, ali i redefinišu lične i kolektivne umjetničke paradigme. BL Art Festival je, u mom iskustvu, odigrao dvije ključne uloge: bio je mjesto gdje sam prvi put prepoznala performans kao vlastiti izraz — medij kroz koji sam uspjela sintetizovati svoj umjetnički i emotivni jezik — i mjesto gdje mi je pružena prilika da razvijam svoju kustosku praksu, koja je tada po prvi put izmaknuta iz mog matičnog prostora, Galerije Vagon, i upisana u širi kontekst grada. To iskustvo nije bilo samo profesionalna prilika, već i oblik emancipacije: kroz njega sam naučila kako prostor i povjerenje zajednice omogućavaju umjetniku ne samo da stvara, nego i da preuzima odgovornost za kulturne procese –  ispričala je ova umjetnica.

Isidora Branković, foto: Dalibor Danilović

Incel je prostor koji je, od postanka, osim pomenutog festivala, davao prostor i za brojne druge događaje i susrete.

– DKC Incel kontinuirano njeguje i druge aspekte nezavisne kulture: kroz muzičke događaje, susrete alternativnih scena i, za mene posebno važno, kroz kreaciju javnog prostora, poput skejt zone ispred Incela, koja funkcioniše kao neformalni društveni forum — mjesto gdje se brišu klasne, generacijske i estetske barijere. U tom smislu, DKC Incel nije samo prostor događanja. On je prostor mogućnosti — mjesto gdje kultura ne postoji kao gotov proizvod, već kao živi proces zajedničkog stvaranja, rizika, susreta i transformacije – ističe Brankovićeva.

Foto: DKC Incel

Osim što o prostoru Incela možemo da govorimo i o kao simbolu, koji za svakoga može da bude drugačiji, možemo da ga sagledavamo i kroz njegovo preobraženje i sve ono što može da bude.

– Nekadašnji kompleks fabrike Incel predstavljao je simbol industrijskog prosperiteta, centralizovane proizvodnje i društvenog modela u kojem je rad bio osnovno sredstvo stvaranja identiteta i zajednice. Menza, kao prostor unutar tog sistema, bila je mjesto svakodnevnog okupljanja radnika, produžetak industrijske logike organizovanog života. U toj topografiji, menza je funkcionisala kao prostor zadovoljavanja osnovnih potreba — hranjenja, odmora, pripadanja kolektivu. Nasuprot tome, DKC Incel, danas smješten upravo u bivšoj menzi, preuzima i transformiše ovu logiku: nekadašnja hrana za tijelo zamijenjena je “hranom” za um i duh. Umjesto standardizovane proizvodnje i potrošnje, prostor danas generiše kreativne prakse, umjetničke eksperimente i kulturni dijalog. Ono što je nekad bilo mjesto konzumacije postaje mjesto produkcije — ne materijalnih dobara, već ideja, identiteta i zajedničkih vrijednosti. Ta transformacija nije samo simbolična, već duboko politička: DKC Incel dokazuje da prostori proizašli iz nekadašnjih režima rada mogu biti reaktivirani kao laboratorije alternativnih društvenih modela. U tom smislu, DKC Incel ne briše industrijsko naslijeđe, već ga kritički reinterpretira, pokazujući da čak i ruševine prošlih sistema mogu postati osnova za izgradnju autonomnih kulturnih zajednica. Prostorna memorija fabrike postaje temelj za savremene procese samoorganizacije, eksperimentisanja i kulturnog otpora – jasna je Brankovićeva.

U priči o nezavisnoj sceni, nužno je sagledati pozitivne strane, ali i fokus usmjeriti na problematiku sada. Prema riječima Brankovićeve, nezavisna scena  u širem kontekstu, postoji na marginama društvenog interesa i podrške institucija.

Nezavisni alternativni prostori u BiH: Ljudi učestvujte u društveno-političkoj realnosti

– Njena egzistencija svjedoči o kontinuiranoj borbi za prostor, vidljivost i preživljavanje unutar društva koje kulturnu produkciju uglavnom shvata ili kao nacionalni simbol ili kao elitistički višak. Nezavisna scena, u svom najčišćem obliku, funkcioniše kao prostor otpora, mjesto gdje se osporava dominantni diskurs i gdje se izvaninstitucionalno znanje, praksa i iskustvo prenose i razvijaju. Glavna problematika danas nije samo u manjku sredstava, već u strukturnom neprepoznavanju značaja nezavisne kulture u širem društvenom tkivu. Sistematska odsutnost državne strategije za razvoj nezavisne scene rezultira njenim guranjem u poziciju permanentne improvizacije, gdje organizacije i inicijative djeluju kratkoročno, parcijalno, često bez mogućnosti dugoročnog planiranja ili stabilizacije. Ovakva situacija dovodi do fenomena koji bismo mogli nazvati kulturom preživljavanja, gdje je samo postojanje čin otpora, ali gdje istovremeno dolazi do neminovnog trošenja kapaciteta i potencijala. Pozitivni aspekti ove scene ipak nisu zanemarivi: upravo iz ove periferne pozicije nastaju najautentičniji, najslobodniji i najeksperimentalniji kulturni izrazi. Nezavisna scena danas gradi mikro-zajednice koje dijele zajedničke vrijednosti: solidarnost, horizontalnost, participaciju. Ona kreira prostore gdje umjetnost nije izolovana od društvenih pitanja, nego ih aktivno problematizuje i reflektuje, praveći pomake koji su suštinski, iako često nevidljivi iz perspektive dominantnih narativa – pojašnjava umjetnica.

BL ART izložba

Ono što je takođe važno su opasnosti – ako nezavisna scena uvijek bude ostajala bez gore pomenute podrške, rizikuje da trajno ostane zarobljena u prostoru slabosti.

– Bez stvaranja uslova za institucionalno priznanje, sigurnosne mreže i strateško umrežavanje unutar i van granica zemlje, nezavisna scena rizikuje da ostane u trajnom stanju krhkosti, gdje svaki individualni napor iscrpljuje umjesto da multiplicira energiju. Da bi nezavisna scena iz “polja preživljavanja” prešla u “polje razvoja”, potrebno je redefinisati odnose moći unutar kulturnih politika, osloboditi resurse, i prije svega, priznati kulturu kao javno dobro koje prevazilazi etničke, tržišne i političke interese. U tom smislu, nezavisna scena nije samo simptom nefunkcionalnog sistema; ona je potencijal za budućnost – alternativa koja pokazuje kako kultura može funkcionisati izvan hijerarhija, izvan kontrole, i izvan očekivanog – jasna je Brankovićeva.

Foto: DKC Incel

Sve što DKC Incel predstavlja u moru svijeta koji je haotičan, jeste gore ranije pomenuto utočište, na neki svoj način. Svako utočište tako treba da postane sigurnije, veće i bolje, ako postoje oni koji ga traže, da nastaje, raste i razvija se. Dok postoji neko kome je stalo do onoga što radi, sa čim i kim radi, ko stvara, ko želi da umjetnosti i kulturi daje nove dimenzije, prostore za preoblikovanje, za mlade ljude – Incel, kao riječ, ostaće simbol i podsticaj, a osim utočišta sada, prostor za buduće mogućnosti.

Impuls