Foto: Narodno pozorište RS
Karmen će u kartama vidjeti „sudbinu“. Pokazat će zaprepaštenost, nevjericu, grč. Ipak, Karmen kreće na put suočavanja s neminovnošću. Iz proročanstva o budućnosti zakoračit će na put u svoj život odvažnim, hrabrim korakom. Njeni će izbori voditi susretu sa sudbinom s kojom se po svemu sudeći nije unaprijed pomirila i na koju želi da utiče…
Piše: Ljupko Mišeljić
Prethodno objašnjenje moglo bi funkcionisati kao simulacija prepuštanja bezbjednoj udaljenosti od dramske priče, izolaciji od konteksta stvarnog svijeta koji opisuje opera. Na tu poziciju računa rediteljsko, dirigentsko, scenografsko i kostimografsko rješenje opere „Karmen“ u produkciji Narodnog pozorišta Republike Srpske. „Sudbina“ je tema kojoj se daje prioritet i, nažalost, to je način zatvaranja dileme, sumnje i dijaloga koje sa sobom nosi „Karmen“ u dramatizaciji Pitera Bruka.
Karmen je drama o tragičnoj ljubavi– sugerišu prikazi predstave.
“Karmen, prva operska romska heroina, ne priča samo priču o velikoj ljubavi i tragediji, već, prije svega, govori o slobodi bivstvovanja, djelovanja i, naposljetku, o slobodi prava na izbor i slobodnu ljubav“ – tvrdi Stefan Zekić, dirigent.
„Ovo je priča koja se sluša, gleda, ali prije svega osjeća. Ovo je priča o ljubavi. Kakva bi ljubav trebala biti. A da bi tako bilo, to se mora tražiti. Ta potraga je teška. Zahtijeva slobodu, koja nam je često nedostupna. Kako nam je sloboda u ljubavi nedostupna? Je li to najveći oksimoron koji postoji? I da li je zato podnaslov ove opere “jedna tragedija”? Ima li ljubavi bez slobode?“ – pita se Milan Nešković, reditelj.
No, „Karmen“ je opera o femicidu. Ne priča o bilo kakvoj „romskoj heroini“, već priča o ubistvu Romkinje koja želi biti akter svog života, pa i ljubavnog, emotivnog osjećanja koje ima prema muškarcima. Bezbjedna udaljenost i konformistička pozicija će ovu operu pretvoriti u priču o tragičnoj ljubavi, nudeći umjesto angažovanog i posvećenog teatra ono što će Piter Bruk ocijeniti kao „mrtvački teatar“, teatar dosade.
Šta će biti kada se predstava/opera završi? Ma šta dirigent ili reditelj mislili, ma kako se izrazili, opera može biti djelo koje je izazvalo kod publike ćutnju. A od opere „Karmen“ uvijek će se očekivati isto: progresivnost u suočavanju s dominantnom, mainstream percepcijom „romske heroine“ i dominantnom percepcijom femicida kao „tragedije“. Alternativni put uvijek će bježati od potenciranja „neminovnosti“, uvijek će graditi zbilju dramskog teksta (kostimom, scenografijom, režijom) u otporu prema lakoj zabavi ili lakoj dosadi bezbjednih udaljenosti od teme. Rediteljima koji tekst žele postaviti u „naturalističkom ključu“, bez dramaturških intervencija, ostaje najteže pitanje: kako prikazati femicid, bez želje da se pompezno objasni kontekst u kome će do tog nepočinstva doći.
„Karmen jedna tragedija“ u režiji Milana Neškovića i produkciji Narodnog pozorišta Republike Srpske ne uspijeva u tom obračunu i tom suočavanju. Još jednom je propuštena prilika (rediteljska, scenografska, kostimografska) da se ideja, motiv, predmet opere tretira kao izraz angažovanog, posvećenog teatra. Sedamdeset minuta opere „Karmen – jedna tragedija“ nije negledljivo, „neinteresantno“, „nezabavano“. I to je osnovni problem. Ako je zadatak bio prikaz datosti stereotipa kojim tekst provocira reditelja, onda je taj zadatak uspješno savladan. Ako je osnovni cilj dramatizacije ove opere bio prepuštanje kreaciji poznatog sukoba koji vodi femicidu, onda je dominantna perspektiva sa sigurnošću asimilirala subverzije. Glumačke izvedbe ponudile su, dodatno, siguran prostor pitanjima ideologije i estetike. Ne nudeći ambiciozne poduhvate suočavanja s „neminovnostima“ na koje posvećeni, angažovani teatar računa, glumačke izvedbe nisu pokazale snagu progresivnog performansa u dramskom životu opere. Pripovijesti o femicidu prišivena je dominantna, vladajuća paradigma „objašnjenja“. Tema je tako smještena u bezličan i bezvremen (ne ličan i savremen) prostor, i ključno pitanje završilo je kao sirovina koja se još uvijek obrađuje. Sirovina koju rediteljsko, scenografsko i kostimografsko rješenje nije razradilo tako da isporuči gotov stav o ideji, temi i motivu femicida kao osnovnom kontekstu dramskog života opere.
Vrijedno se gradio dramski život opere, u to nema sumnje, ali nema sumnje ni da je taj dramski život ponudio stereotip romske „heroine“ u situaciji „tragične ljubavi“ i „usudu sudbine“. Radilo se na tome da dramski život opere postane pejzaž situacija. Publici je pružena još jedna šansa da napravi bezbjedan otklon od problema, da se izoluje u jedan zamišljeni svijet u kome su pištolji i noževi rekviziti dramskih likova u pripovijesti koja će završiti u sedamdesetak minuta. Kao da „tragične ljubavi“ s noževima i pištoljima u bosanskohercegovačkom i regionalnom kontekstu nisu tema stvarnog života već izmišljenog dramskog života neke predstave ili opere.