Igre gladi i problem etike u reality showu

Foto: Ilustracija/Naslovnica knjige Igre gladi

Današnji reality show na ogled nudi tijelo, ljudske interakcije, intimu. U kontekstu poznatih realityja mnogi će reći kako se radi o dobrovoljnoj degradaciji, prodiranju u intimno, voajerizmu gledateljstva i skopofiliji te dobrovoljnoj samoobjektifikaciji. Sve postaje spektakl, intima se nudi na pogled. Što će se dogoditi kada seks, intima i ljudski odnosi postanu dosadni? 

Reality show postao je jedan od najpopularnijih televizijskih oblika zabave. Javlja se u različitim formama, no uglavnom tematizira običnog čovjeka u često neobičnim situacijama i to prikazuje kao spektakl. Pri tome problem etičkog tretmana čovjeka postaje izrazito savitljiv. Kritičari napadaju reality show kao jeftin, iskonstruiran i površan oblik zabave koji pomiče granice etičkog tretmana.

Igre gladi (Hunger games), roman autorice Suzanne Collins i istoimeni film, mogu se razmatrati u korelaciji s problemom etike te kritičnosti nedostatka etike u suvremenim oblicima reality showa. Iako je rad autorice primjer postapokaliptične literature koja se više vezuje uz kolaps društvenih struktura, političku hegemoniju i tiraniju te oblik društvene kontrole koji se vrši spektakularizacijom smrti u reality showu, može se smatrati dijelom rasprave u kontekstu problematike reality showa.

Ovaj članak usmjerit će se na Igre gladi u literarnom i filmskom izdanju te film Battle Royale Kinjija Fukasakua kao japanske inačice slične tematike.

Smrt kao zabava? 

Filmovi na radikalan način prikazuju kolaps etike u kontekstu reality showa. Ugrubo, oba filma tematiziraju svojevrsnu spektakularizaciju smrti, oba u sličnim društvenim kontekstima. Kinji Fukasaku, kao i roman i manga koji mu služe kao predložak, oslikava Japan koji je proklizio u dekadenciju, neposluh, militarističku tiraniju koja jednim dijelom vlastitu disciplinu ocrtava tako da nasumičan razred djece stavlja u izvanrednu situaciju, koja postaje reality show, a koja rezultira jednim pobjednikom i smrću preostale djece.

Collins, zastrašujuće slično, predstavlja svijet Panema, podijeljenog na dvanaest distrikta i Glavni grad (Kapitol), koji, kako bi suzbio potencijalnu pobunu, vrši direktno i simboličko nasilje nad djecom distrikta. Ta su djeca dužna sudjelovati u borbama na smrt, a njihovi su sugrađani direktno prisiljeni promatrati. Oba filma pokazuju kako se oblici kontrole građana vrše medijskim nasiljem, no i simboličkim žrtvama.

Kao što su prema antičkom mitu Atenjani bili prisiljeni slati sedam najsnažnijih dječaka i najljepših djevojaka u labirint na Kretu da se suoče s Minotaurom, na što je Tezej na kraju krajeva odlučio reagirati, tako i oba filma i knjiga tematiziraju političku kontrolu svojevrsnim žrtvovanjem. I to djece - kako bi efekt bio što snažniji. Ono što dodatno ponižava jest to što se cijela priča oko žrtvi prikazuje kao spektakl.

Sama obveza da distrikti moraju poslati nasumično dvoje djece da se bore na smrt kao kazna za prošle i potencijalne buduće političke grijehe nije dovoljno snažna. Kako bi se poruka što dublje usjekla u svijest građana, pobunjenika koji čuče u njima, disciplina se priređuje kao show, kao spektakl.

Osim političke kontrole i revolucije koju Collins uvelike tematizira, za ovaj članak zanimljiviji je reality show. U današnjem društvu postoji niz reality showa različite tematike: zabavljanje publike unutar kuće, odlazak na otok gdje treba "preživjeti", odlazak na selo, pronalazak partnera ili paradiranje svojim kuharskim umijećima te niz drugih situacija koje običnom građaninu omogućavaju pet minuta slave i samoprezentaciju na TV-u.

Jasno, radi se o kontroliranim uvjetima gdje je sve sigurno, no gledateljima se sviđa osjećaj kako sudjeluju u nečem autentičnom, stvarnom, neposrednom. Radi se o običnim ljudima, ne o glumcima, a vaši glasovi vode pobjedi ili gubitku. Često prosječan gledatelj ne razmišlja o razinama do kojih je reality show iskonstruiran. Taj je dojam stvarnosti ono što daje čar. Kada ta stvarnost postaje smrt, kao u filmskim predlošcima, ozbiljnost se dodatno pojačava. Time reality postaje prijetnja.

Izbor znak pobune

Današnje društvo temelji etiku na konceptu informiranog pristanka. Iako se polemizira o razinama moralnosti i etičnosti tretmana prema subjektima suvremenih realityja, o razinama do kojih se nešto treba prikazati ili ne, koje su granice degutantnosti, gotovo svi oblici zadržavaju komponentu informiranog pristanka. Drugim riječima, informiran si o tome kako će to izgledati u kući Big Brothera, a hoćeš li se prijaviti, ovisi o tebi.

Jasno, razine do kojih je sudionik uopće informiran o tome kakvi ga sve zadatci očekuju te koliko privatnosti će ponuditi na pogled upitne su, no ostaje izbor i sloboda kao temelj jamstva etike. Neki od oblika realityja koji se pojavljuju, a koji su više društveni eksperimenti ne uključuju komponentu informiranog pristanka.

Primjerice Punk'd Ashtona Kutchera za preduvjet je imao neznanje subjekta, a znatno interesantniji What would you do? iskonstruirao je situaciju te snimao reakcije nepoznatih slučajnih prolaznika. Igre gladi i Battle Royale u potpunosti izostavljaju informirani pristanak. Pristanak kao takav ne postoji. Djeca se odvode na otok na kojem se bore do smrti, a posvećenici (tributes) u Igrama gladi izvlače se u pompoznim najavama koje su uvod još pompoznijim igrama. Sloboda je efemerna gotovo kao i šanse da se u igrama preživi. Upravo zato, kada se Katniss Everdeen, glavni lik romana Suzanne Collins, dobrovoljno prijavi da zamijeni svoju sestru u gotovo sigurnoj smrti, kreatori igre neće u potpunosti biti sigurni kako reagirati. Njezin je čin izbor. I time mali znak pobune.

Dok Igre traju, glavni likovi, Katniss i Peeta, pokazivat će određeni odmak od konformiranja s pravilima Igara. Gađenje prema tiraniji neće pokazivati otvoreno, već kroz djelovanje unutar same Igre. Iako će tvorci spektakla, poligona smrti, stvarati vlastitu priču o pojedinim sudionicima, Katniss i Peeta pronalaze način da se izmigolje od stiska Tvoraca ogromnim naporima za minimalne pomake i pobune.

Brutalnost showa leži u blještavilu i trivijaliziranom uvodu u Igre. Svaki se sudionik predstavlja publici i mora joj se svidjeti kako bi skupio bodove, a od svake pojedinačne životne priče Tvorci stvaraju novu, medijsku sliku i priču pojedinca. Kvaliteta priče direktno je povezana uz uspjeh na terenu. Simpatije publike daju mogućnost sponzoriranja sudionika: tko ima više sponzora, ima više šansi za preživljavanje. Sponzorstvo je slično glasovima u suvremenim realityjima.

Big Brother proizvod je današnjeg društva spektakla, no ono, još uvijek počivajući na temeljnim pravima čovjeka, na slobodi i pravu na život, ostavlja izbor u sudjelovanju te kao jedinu kaznu loš publicitet i izlazak iz kuće. Igre gladi se pak odvijaju u distopijskom društvu u budućnosti. Igre su podsjetnik na moć te opomena za neposluh. Etika je degradirala, a temeljno pravo na život i slobodu odnosi se samo na određenu skupinu subjekata, građana Kapitola, dok je ostatak društva podvrgnut režimu koji na njihova tijela i egzistenciju gleda samo kao na prijetnju, objekt upisivanja moći, robu, izvor zarade i zabave.

Egzistencija Katniss i Peete i njihovih sugrađana srozana je na podljudski status. Ne postoji zakon koji ih štiti, dok postoji onaj koji ih kažnjava. Ultimativni zakon koji važi za sudionike Igara onaj je Tvoraca Igara. Zakoni su ljudski konstrukti te su kao takvi podložni mijenjaju. Big Brother predstavlja članove svoje kuće, stvara medijsku sliku naglašavajući određene karakteristike, dok ušutkava druge. Simpatija publike prema tim konstruktima, predstavljenim pričama ono je što osigurava pobjednika kuće. Razlika je samo u stupnju i društvenom kontekstu.

Tehnologija - produžena ruka nasilja

Drugačiji društveni kontekst, drugačiji zakoni i prava. Battle Royale ponešto je grublji. Ne postoje simpatije društva, ne postoje sponzori, ne postoji profit od Igara, već samo kontrola. Društvo se okreće protiv mladih, oni se demoniziraju, postaju utjelovljenje problema u društvu koji se isto rješava na brutalan način. Problem etike i morala te ljudskih prava i životnih vrijednosti postaje očit.

Izgledi za preživljavanje temelje se na sreći, arbitrarnosti, snalažljivosti i sposobnosti. No također ovise o konformiranju. Kad ih se jednom baci u Arenu, sudionici imaju izbora, no on je samo prividan. Može se izabrati način djelovanja, no gotovo je jedini način preživljavanja sudjelovanje u ubojstvu ili smrt. Kontekst nadzora, kamere i očiju koje su konstantno uprte u vas dovode do mijenjanja pojedinca i njegovog djelovanja. Dovode do samodiscipliniranja.

Članovi kuće Big Brothera prilagođavaju vlastito djelovanje očekivanjima publike. Svijest o tome da ih se promatra obrću u svoju korist, mijenjaju se prema preferencijama publike kako bi preživjeli, nudeći time sebe i svoje tijelo na onaj način na koji se od njih to očekuje. Sudionici u Battle Royaleu i Igrama gladi također su svjesni činjenice kako ih publika promatra. Katniss i Peeta moraju postati dovoljno prilagodljivi ukusima publike kako bi preživjeli. Glumljenje ljubavne priče jedan je od načina. Prikrivanje istinskih emocija i revolucionarnih ideja - drugi. Svijest o nadzoru potiče na određeni tip djelovanja. Ako se sudionici Igara u oba filma ne uključe, ne postanu ubojice, umrijet će. Drugačije rješenje ne postoji.

Kamere i nadzor direktno su povezane uz nasilje. Tehnologija postaje produžena ruka nasilja. Ono se direktno upisuje na tijela sudionika, i to ne samo u kontekstu konkretnog ubojstva, već i samih priprema za sudjelovanje u Igrama: tijelo mora biti modificirano kako bi bilo privlačno publici. Ako već podlegne nekom od arbitrarnog arsenala oružja koje je ponuđeno sudionicima, neka podlegne sa stilom.

Svijest o nadzoru može promijeniti Igru u korist sudionika. Katniss zna da je promatraju pa prodaje priču o tragičnoj ljubavi kako bi napravila presedan koji će iziritirati Tvorce Igara, no za tom će romantikom podojena publika poludjeti. U Battle Royaleu Shuya, Noriko i Kawada iskorištavaju svijest o zvučnom nadzoru te je obrću u vlastitu korist kako bi zajedno pobjegli.

Sve za zabavu, zabavu, zabavu... 

Problem realityja problem je medijatizacije, posredovanosti. Iako se etika unutar realityja može kršiti, iako se ideja informiranog pristanka savija i uopće konotacije koje idu za konstantnim nadzorom naziru kao devijantne, ono što koči djelovanje publike često je upravo dojam da se radi o TV prijenosu. Iako reality miriše na stvarnost pa je interesantan, činjenica kako se odvija preko ekrana, a ne direktno, očito, ublažava oštrinu prikazanog.

Gledatelj se zabavlja time što netko nekoga vrijeđa kao u showu Jerryja Springera, smiješno mu je što netko nalazi partnera na selu, blamirajući se pred svima, nije mu ni najmanje problematično što netko forsira seks kako bi osvojio milijun unutar kuće Big Brothera. Problema doista i nema, radi se o izboru, a ja mogu glasovati ili utjecati na nečiji rezultat, ali nemam dojam da se te stvari mene na nekakav način tiču.

Društvo je samo po sebi konstrukt, spektakl, ja u njemu sudjelujem i nemam dojam da promatram nešto daleko važnije od obične TV emisije. No što kada ta TV emisija postaje megapopularan show koji ekranizira smrt, koji postavlja nasilje kao imperativ te poništava ikakvu etičku univerzalnost, show koji relativizira i opći imperativ o važnosti ljudskog života? A sve za moju zabavu.

Sve za zabavu gledatelja Igara gladi, građana Kapitola koje se show direktno ne tiče. Do koje se razine svijest građana mora modificirati da se smrt promatra kao zabava, bez ikakve moralne zadrške i propitivanja? Do koje razine uopće gledatelj ima toleranciju, slaže se s onime što vidi i uspijeva na to ne reagirati? Što se događa kada se i sam zakon prestaje naslanjati na etiku te se savija da služi profitu ili u ovom slučaju disciplini i kazni?

Ako se zakon kao konstrukt može mijenjati, a time i moral, te ako su oblici realityja vezani uz oblike društva u kojima nastaju, a isti se mijenjaju s vremenom, ne znači li to da u određenom konsteksu može postojati reality koji je u obliku Igara gladi ili Battle Royalea? Ako već sada ljudsko tijelo postaje izvor zarade, postaje roba, objekt i spektakl, neće li u nekom drugačijem društvenom kontekstu to isto tijelo moći postati poprište direktnog nasilja kao onog opisanog u predlošcima?

Današnji reality show na ogled nudi tijelo, ljudske interakcije, intimu. U kontekstu poznatih realityja mnogi će reći kako se radi o dobrovoljnoj degradaciji, prodiranju u intimno, voajerizmu gledateljstva i skopofiliji te dobrovoljnoj samoobjektifikaciji. Sve postaje spektakl, intima se nudi na pogled. Što će se dogoditi kada seks, intima i ljudski odnosi postanu dosadni? Danas već rijetko što može šokirati. Ako već ne šokira seks u javnosti, koliko bi dugo mogla šokirati smrt?

Ige gladi i Battle Royale mogu poslužiti kao izvrsni primjeri problematike relativizacije morala i devijacije društva. Temeljno pitanje jest kakvo je društvo koje takve oblike zabave dopušta. Problem nije reality show. Problem postaje upravo društvo, upravo konzumenti, gledatelji koji sudjeluju ili u kontekstu opisanih filmova gledatelji koji se konformiraju i dopuštaju. Drugim riječima, mi.

Može li se naše društvo toliko izmijeniti da "Mi" postanemo otporni na Battle Royale ili Igre gladi, da ih promatramo, ili još gore, da ih ignoriramo i doživljavamo kao normalne?

Autorica: Tamara Crnko, GKR