Ponekad nam jednostavna priča može poslati duboku poruku koja nam može pomoći čak i u trenucima posebne teškoće. Ova drevna afrička priča govori o tome kako se osjećamo kada u našem životu radnje koje izvodimo i naša srca vode dvije suprotne staze, bez susreta.
Jednog dana čovjek je odlučio da se upusti u afričku džunglu u pratnji svojih nosača. Svaki od njih imao je mačetu kako bi se probio kroz gustu vegetaciju i nastavio put bez prepreka. Nastavili su neumorno i žurno: prešli su rijeke, bez poteškoća su prelazili brda. Važno je bilo napredovati. Nakon nekoliko sati hodanja, nosači su se zaustavili, ostavivši čovjeka zadivljenog i omamljenog koji je pitao "Zašto ste stali? Jeste li već umorni nakon nekoliko sati hoda?". Jedan od njih ga pogleda i odgovori: " Ne gospodine, nismo umorni. Ali napredovali smo tako brzo da smo ostavili dušu iza sebe. Sada moramo čekati naše duše da stignu do nas. "
Koliko se puta dogodilo, uzimajući u obzir i svakodnevne obaveze, da se potpuno nevezujemo za sebe? Kao da je osoba koja svako jutro ustaje iz kreveta, doručkuje, odlazi na posao, razgovara sa drugima totalna nepoznanica za nas. Ovaj neprijatni osjećaj nastaje kada ste potpuno uronjeni u svoju rutinu, ciklus navika koji ne ostavlja izlaz.
Pa šta se može učiniti da "naša duša dopre do nas"? Tajna je u pronalaženju sopstvenog centra. Ponekad je potrebno da se samo zaustavite i razmislite o svojoj situaciji, ponekad vam je potreban dodatni napor. Kada osjetimo da smo izgubili "uzde" svog života, često smo skloni da se slomimo i demotivišemo, i sav ovaj emocionalni kompleks može dovesti do anksioznosti ili tuge. U ovom trenutku se stvari kompliciraju, ali postoji vrlo jednostavan način da izađete iz ovog začaranog kruga, tehnike koja vam oduzimaju samo 5 minuta vašeg dnevnog vremena.
Kao i nosioci priče, kada se osećate "daleko" od svoje duše, najbolje je učiniti predah. Vjerovatno je da ste krenuli na svoje „putovanje“ sa prekomjernom žurbom, bez uživanja u pejzažu koji ste imali okolo, ali pijre svega bez da zaista proživite te trenutke, ostavljajući dušu po strani. Zato pokušajmo da otkrijemo miran trenutak dana, možda prije spavanja. Trenutak intimnosti sa samim sobom,koji je samo naš. Nakon što se smirimo, postavimo sebi ovo jednostavno pitanje: "Kako je prošao dan?" Pokušajmo da pratimo događaje koji su se dogodili tokom dana.
Ne mislimo samo na "fizičke" akcije koje smo izvršili, već se oslanjamo i na emocije i misli koje su nam dodirnule um. Koja je bila vaša prva misao kada ste se probudili? Kako ste se suočili sa drugim ljudima, u interakciji s njima, kako ste upravljali različitim situacijama i kako ste se osjećali? Pokušajte da posvetite 5 minuta vašeg vremena ovakvom "mentalnom pregledu".
U početku ćemo uz ovu vježbu videti samo niz gotovo automatskih aktivnosti. Međutim, malo po malo, baš kao i u priči, naša duša će doprijeti do nas. Tih 5 minuta "čekanja" poslužiće vam da se približite sebi. To je samo početak. Nema potrebe da sastavljate detaljan spisak akcija koje sprovodite tokom dana: samo neka vaše misli slobodno teku, makar i na haotičan i ležeran način. Nastavljajući posmatranje, moći ćemo da primjetimo osjećaje koje smo bacili na sebe ili strahove koje smo tokom dana ignorisali.
Pažljivim posmatranjem naših iskustava povezanih sa našim emocionalnim dijelom, naša duša će konačno moći da nas dosegne. Na ovaj način moći ćete pronaći svoj centar, tačku ravnoteže i samim tim osjećaj veće sigurnosti i spokoja. Naučićete da izvlačite bogatstvo iz svakog iskustva, povećavajući znanje o sebi. Odavde možete početi da shvatate da li zaista živimo onako kako želimo ili je došlo vrijeme da se nešto promjeni. Na bolje!
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
