POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Onog trenutka kada država postane sama sebi svrha, odnosno kada državni aparat postane granap za nadolmljavanje upravljačkih elita, ona postaje kao takva u potpunosti bespotrebna i bez svog smisla
Obilježili smo eto prije heftu Dan nezavisnosti BiH, ono kad se narod izjasnio da li je za da ili je za ne. Navodno, tada smo jasno odlučili da ćemo se o svojoj sudbini, na ovom parčetu nečega, brinuti i odlučivati sami. Jer, naravno, tako priliči svakoj nezavisnoj i suverenoj državi. Odnosno, svakoj zajednici koja teži vlastitoj samobitnosti primordijalnim se čini uspostaviti siguran, stabilan i funkcionalan okvir za egzistenciju njenih građana. Koji pak podrazumijeva onaj set sistemskih briga zbog kojih se jedna državna zajednica uspostavlja.
Granap za nadolmljavanje
Suštinska je istina, iako je istorija nije mnogo puta mogla svariti kao takvu, da država postoji prije svega kao organizovan mehanizam i servis onih ljudi koji je čine. Ili, bar bi u racionalnom poimanju čovjeka kao svjesnog bića ona morala biti upravo to. Sve drugo, sva ideologija, mitomanija i papazjanija nacionalizma vještačke su hemikalije za homogenizaciju političkog naroda, njegovo paljenje, koje prije svega služi u svrhu klasnog raslojavanja. Jer, ne treba zaboraviti, klasna borba uvijek determiniše navodne etničke ili konfesionalne sukobe. Oni jedino iz toga mogu izvirati, a nikako, kako se tvrdi, iz navodne “vjekovne mržnje” među narodima.
Drugim riječima, onog trenutka kada država postane sama sebi svrha, odnosno kada državni aparat postane granap za nadolmljavanje upravljačkih elita, ona postaje kao takva u potpunosti nepotrebna i bez svog smisla. Kad se jednom izjasnio da je za suverenu i nezavisnu, narod u ovoj zemlji je prestao da se pita bilo šta drugo. I da se o bilo čemu drugom jasno, suvereno, nezavisno izražava i oglašava. Dobro, ono bio je rat, pa je bilo važno samo da više ne puca, ali prošlo je od toga više od četvrt vijeka, izmirili smo se, a oni koji su se izjasnili za kakvu su to državu, ni mukajeta. Jednom valjda izjašnjen, ovdašnji je narod klimnuo glavom zasvagda na sve što se oko njega događa. K’o biva, evo, dobili smo ovaj komad krvave košuljice, a sad šta će biti s njim, koliko će se i kako po njemu gaziti, rasturati ga, derati, unižavati i upropaštavati, nas se uopšte ni uopće ne tiče. Zašto bi nas se i ticalo? Onda kad smo se izjašnjavali za šta smo, mi nismo računali na to da je demokratija permanentna borba i antinomija, kako sa sobom, tako i sa svim onim na čemu bi jedno društvo trebalo počivati, već nekakva zvečka koju možemo baciti pod noge čim nam dosadi da se njome bavimo.
Stalna potreba za propitivanjem, za korekcijama ili autokorekcijama osnova je zdravog, savremenog odnosa prema državnom okviru u kojem postojimo. Prije svega, jer taj državni okvir postoji zbog nas, mi smo svojom odgovornošću i političkom zrelošću oni koji bi ga morali kultivisati, popravljati i usmjeravati. Međutim, u svom razumijevanju demokratije, kao jednokratnog izjašnjavanja, nakon kojeg nas niko više ništa i nikad neće pitati, mi smo trideset godina ostali u infantilnom položaju, pristajući na ulogu nedonoščeta nad kojim treba bdjeti cijeli tim međunarodnih babica. Mijenjati mu pelene, dojiti ga. Ali kako god taj odgoj nastojao da nas kako-tako postavi na krhke noge stvarnog i samostalnog života, mi bandoglavo odbijamo da se uspravimo, nama je, očito, tako ugodno u ovom stanju pustoši i ničega. Razina beslovesnosti u koju su – birajući po etnoreligijskom ključu svoje predstavljače, čime je proizvedena plemenska incestuozna devijacija političkog tkiva – građani ove zemlje sebe doveli sada je, sa pandemijom Covid-19, na površinu izbacila sve ono što mi zaista jesmo. Srušena je svaka iluzija da nešto jasno definisano u ovom društvu postoji, da ono na bilo koji način može pružiti neku zaštitu.
Pukli smo po svim šavovima
Neosporna je činjenica, države nema. Potpuno je izdala i iznevjerila svaki svoj princip i obavezu, ne poduzimajući gotovo ništa osim represivnih mjera zabrane kako bi se osigurao bar minimum zaštite od pandemije koja je cijelu planetu dovela pred kolosalan izazov. Pukli smo po svim šavovima, od Mjesne zajednice Hrid do Vijeća ministara. Pokazalo se da ispod duplog dna postoji cijeli bunar ponora iz kojih mi nemamo nikakve šanse da jednom izađemo na površinu. S druge strane, neodgovornost samih građana, njihova bahatost, vjerovanje u teorije zavjere, izostanak solidarnosti, odbijanje poštovanja preventivnih mjera zaštite, nepoštovanje drugog i nebriga za drugog, tačnije odsustvo svijesti o tome da virus ako ga nosimo, možda neće ubiti nas, ali za nekoga može biti fatalan, pokazali su da građani ove zemlje po svemu jesu jednaki vlasti koju biraju.
Ovo je danas jedan tamni vilajet, koji sve više tone u svoje mračnjaštvo i acivilizacijski fatalizam.
Autor: Đorđe Krajišnik – oslobodjenje.ba