Vigdis je rođena 15. travnja 1930. godine u Reykjaviku. Studirala je francuski jezik i književnost u Grenobleu i na pariškoj Sorbonni te povijest kazališta u Kopenhagenu, a završila je i engleski jezik te se obrazovala za profesoricu na Sveučilištu u Islandu.
Piše: Morana Starčević
“Nikad se nisam pokušavala ponašati kao muškarac,” rekla je Vigdis Finnbogadóttir, prva demokratski izabrana predsjednica u islandskoj, europskoj i svjetskoj povijesti. Ova je ”najpopularnija islandska političarka” funkciju predsjednice obnašala u tri mandata od 1980. do umirovljenja 1996. godine.
Vigdis je rođena 15. travnja 1930. godine u Reykjaviku. Studirala je francuski jezik i književnost u Grenobleu i na pariškoj Sorbonni te povijest kazališta u Kopenhagenu, a završila je i engleski jezik te se obrazovala za profesoricu na Sveučilištu u Islandu.
Šezdesetih i sedamdesetih godina aktivno je sudjelovala u anti-NATO pokretu na Islandu, a prosvjedovala je i protiv američkog vojnog prisutsva na Islandu. Svoju uspješnu karijeru započela je u rejkjaviškoj kazališnoj kući (Reykjavík Theatre Company) 1954. godine. Istu je uspješno vodila kao umjetnička direktorica od 1972. do 1980. godine. Od 1976. godine je bila članica, a od 1978. godine i predsjednica Savjetodavnog odbora za kulturna pitanja nordijskih zemalja. Islandska javnost imala ju je prilike upoznati i zavoljeti putem islandske javne televizije na kojoj je vodila tečaj francuskog jezika u obrazovnom programu.
Društveno ozračje uoči prvog izbora Vigdis za predsjednicu bilo u feminističkom znaku. 24. listopada 1975. godine održan je prvi Women’s Day Off (Kvennafrídagurinn) u Reykjaviku, štrajk islandskih žena za ekonomsku i društvenu jednakost. U štrajku je sudjelovalo 90% Islanđanki koje su taj dan odbile raditi svoje plaćene i neplaćene poslove.
Cijeli je Island stao na jedan dan; zatvorene su škole, banke, otkazani letovi, a muškarci su morali preuzeti brigu za djecu. Štrajkom se jasno dalo do znanja da je ženski rad nezamjenjiv i ključan u održavaju gospodarstva. U prosvjedu je sudjelovala i sama Vigdis, koja je sa sobom povela i radnice iz svoje kazališne kuće. Sljedeće godine donesen je zakon koji je garantirao jednakopravnost muškaraca i žena, no, promjene je u praksi još trebalo čekati.
Predsjednički izbori 1980. godine su bili dobar test za potvrdu društvenih promjena. Vigdis se kandidirala na izborima za predsjedničku poziciju te je dobila potporu desnog centra. Izbore je dobila s potporom od samo 33.6%, dok je drugoplasirani od četvero kandidata imao 32.3%.Prisjećajući se tih dana Vigdis je rekla: “Tipično ženski, bilo mi je žao mog protivnika – bio je drag čovjek i bio bi dobar predsjednik. Bilo je situacija kad sam mislila da je razlika u postocima premala, ali sada shvaćam da se mogu ponositi.”
Priznala je da ju je iskustvo rada u kazalištu i pozicija umjetničke direktorice pripremila za predsjedničku poziciju.
“Kazalište uključuje analizu čovječnosti – ljudskih bića nasuprot društvu i društva nasuprot ljudskim bićima”, a politika se, kaže, “bavi ljudskim bićima, radi se o razumijevanju i osjetljivosti za ljudske osjećaje i razmišljanja.”
Građani su joj pokazali povjerenje na reizborima 1984., 1988. i 1992. godine. Iako je predsjednička uloga na Islandu samo ceremonijalna, Vigdis je bila cijenjena zbog svoje predanosti islandskim građanima i popularizacije Islanda diljem svijeta. Svojim najvećim postignućima smatra stavljanje naglaska na očuvanje prirode i reforestaciju, kao i važnost obrazovanja te očuvanje islandske kulture i jezika.
U svojim je nastupima promovirala feminizam i pacifizam, a ovako se obratila okupljenima na 4. konferenciji Ujedinjenih naroda o ženama 1995. godine u Pekingu:
“Sva prava se moraju podudarati s obvezama; žene u zahtijevanju jednakih prava na ostvarivanje kontrole nad svojim životima pokazuju svoju spremnost na preuzmanje odgovornosti i rješavaju globalne probleme i to udružene s muškarcima, na dobrobit svih na planeti. Ako postavimo jednakost na ovaj način, tada smo ju zaista učinili univerzalnom i počeli smo gledati daleko u budućnost, prema drugačijem društvu. Ovakva mi je vizija manje ‘nezamisliva’ nego što je ideja ženske jednakosti bila prije sto godina stoga možemo opravdano reći da smo prešle dalek put.”
Nakon umirovljenja 1996. godine osnovala je i predsjedavala u Vijeću žena svjetskih liderica, s ciljem osnaživanja žena za zauzimanje pozicija moći. Prvi nam je cilj, rekla je: “biti viđene i od muškaraca i od žena. Mi smo stvarnost, mi, žene koje su dosegle visine. Želimo da ljudi diljem svijeta znaju što smo ostvarile.”
Godine 1998. imenovana je predsjednicom UNESCO-ve Komisije za etiku naučnog znanja i tehnologije te ambasadoricom dobre volje za jezike pri UNESCO-u, a 2000. godine i UN-ovom ambasadoricom dobre volje u borbi protiv rasizma i ksenofobije. 2002. je pod okriljem UNESCO-a osnovan Institut za strane jezike pri sveučilištu u Reykjaviku koji nosi njeno ime i čije je djelovanje usmjereno ka očuvanju kulturnih i jezičnih posebnosti svjetskih jezika.
Partnership for change – Vigdisin govor o položaju žena u procesima donošenja odluka
https://www.youtube.com/watch?v=sJO2dZys6qA
Izvor: voxfeminae