Foto: Transparency International BiH
Tridesetu godišnjicu Dejtonskog mirovnog sporazuma, kako je i red, BiH dočekuje s prigodnom krizom produženog trajanja, kako je uostalom i protekao najveći dio proteklih trideset godina. Da li je zapravo riječ o jednoj velikoj, mamutskoj tridesetogodišnjoj krizi ili nizu bezbrojnih cikličnih kriza, retoričko je pitanje, a to je više stvar posmatrača i njegovog oka – za konačan ishod i u konačnici manje je važno. A o njemu, ishodu je l’ te, govori sama po sebi i za sebe činjenica da je zemlja i nakon trideset godina i formalno i praktično protektorat. Govori to podosta i o neuspjehu međunarodnih graditelja države, ali još i više o neuspjehu lokalnih političkih elita, te u konačnici i društva u cjelini, da se regeneriše i stvori funkcionalnu i samoodrživu državnu strukturu.
Pokazatelji katastrofalnog stanja su neumoljivi. Počevši od depopulacije epskih razmjera, uzrokovane lošim ekonomskim pokazateljima kao i pokazateljima kvaliteta života, zatim sveprisutne korupcije, odsustva demokratije i sistemskog kršenja ljudskih prava i u konačnici izrazito niskog nivoa pripremljenosti zemlje za članstvo u EU. BiH stoji ubjedljivo najgore od svih zemalja aspirantkinja za članstvo u EU po gotovo svim navedenim parametrima i pritom stanje bilježi izrazito negativne trendove.
Svaka analiza društveno-političke zbilje u BiH mora uvažiti opštepoznatu, ali često ignorisanu činjenicu enormnog demokratskog deficita i odsustva najelementarnije političke odgovornosti. Izbori kao ključni mehanizam za ostvarivanje političke odgovornosti u praksi naprosto ne funkcionišu, u smislu da se građani za političke partije opredjeljuju po njihovim programima i da nakon svakog izbornog ciklusa glasanjem vrednuju ostvarene rezultate u tom ciklusu.
Otuda i nije iznenađenje da je jedna od glavnih karakteristika vlasti pored neodgovornosti – nesmjenjivost. BiH je po dugotrajnosti vladavine političkih lidera i stranaka u rangu svjetskih rekordera, zemalja podsaharske Afrike. U rijetkim prilikama, kada je do smjena vlasti i dolazilo, bilo je to uz pomoć (ne)vidljive ruke međunarodnih upravitelja. Već je recimo u narodno predanje prešao slučaj tragikomičnog oponašanja demokratskog procesa, kada je instaliran na vlast građanin Dodik, dakako od strane međunarodnih upravitelja.
Za razliku od zemalja podsaharske Afrike, gdje ambiciozni lideri i očevi nacija moraju mijenjati ustave kako bi sebi osigurali neograničen broj mandata, dejtonski konstitucionalni imaginarij omogućava da, kada naprosto na jednoj funkciji ispunite limit od dva mandata, jednostavno pređete na drugu. Naši takmaci u ovoj mrtvoj trci ipak donekle zaostaju za šampionima afričkog kontinenta Obiangom (predsjednik Ekvatorijalne Gvineje) i Musevenijem (predsjednik Ugande) koji su na vlasti 46 odnosno 40 godina, dok su naši puleni Dodik Milorad i Čović dr Dragan tek u trećoj deceniji vladavine. Osim afiniteta prema neograničenoj vlasti, zajednička navedenoj gospodi pregalaca je i ljubav prema luksuzu i briga za najbliže. Obiang je tako, recimo, sina imenovao za potpredsjednika.
Ključni mehanizmi o(p)stanaka na vlasti i naših i afričkih kolega su prije svega klijentelistička distribucija javnih resursa, kao da su privatni – u našem slučaju poslova u javnom sektoru i ugovora o javnim nabavkama. Oko 40 % svih zaposlenih zaposleno je u javnom sektoru ili oko 340 000 – više nego solidno biračko tijelo. Na javne nabavke se godišnje potroši preko pet milijardi KM, sasvim dovoljno za osiguranje bezbrižne vladavine. Osnovna svrha postojanja karikaturalno golemog javnog sektora, imajući u vidu očajno nizak kvalitet usluga koje građanima pruža, zapravo je stvaranje pretpostavki za očuvanje vlasti političkih elita.
Za svaku sigurnost, da se stvari ne bi ipak ni u najmanjoj mjeri prepuštale nepredvidljivoj volji birača, tu je –namještanje izbora, od biračkih spiskova, trgovine mjestima u biračkim odborima, kreativno brojanje i dopisivanje na listićima itd.
U tom smislu odlazak sa scene, makar u formalnom smislu, ključnog protagoniste i aktuelne, ali i mnogih prethodnih kriza i trenutno najdugovječnijeg autokrate Balkana
Milorada Dodika, ne treba imati iluzija, neće samo po sebi dovesti do relaksacije političke i institucionalne krize, čak i ako ne bude upravljao procesima iz pozicije predsjednika najjače stranke u RS. Koliko god da je učinak njegove vladavine bio katastrofalan i koliko god on bio jedan od ključnih generatora krize, problemi ovdje su ipak sistemski, strukturalni i kao takvi kompleksni i duboko ukorijenjeni, što ujedno znači da za njih nema ni brzih, a ni lakih rješenja, te stoga i Milorad Dodik, u kakvog god autokratu i kleptokratu da se izrodio nakon skoro tri decenije vlasti, sam po sebi nije uzrok, već posljedica pomenutog odsustva političke odgovornosti.
Banjalučani su tu lekciju mogli jako dobro ponoviti na primjeru smjene vlasti u Banjoj Luci i dolaska na vlast mlađahnog, pokazalo se vrlo brzo, raspojasanog populiste bez minimuma skrupula prema javnom interesu i s beskrajnom ambicijom. Izabran na talasu velikog građanskog nezadovoljstva i kritici SNSD-ovog modela vladavine suštinski utemeljenog na korupciji i klijentelizmu, obećavajući gradnju drveta SNSD korupcije i „poslova“ „bate“ i „seke“, vrlo brzo se prometnuo u naprednu 2.0 verziju koruptivnog ponašanja postajući prirodan partner upravo SNSD-u čiji je model vladavine upečatljivo i simbolično kritikovao, kidajući loš asfalt golim rukama.
Isto tako su i građani FBiH mogli naučiti na primjeru dolaska na vlast tzv. Trojke, poslije dugogodišnje vladavine SDA, da personalne promjene ili promjene u imenima stranaka na vlasti, čak i snažno podržane od strane međunarodne zajednice, ne donose nužno i same po sebi promjene nabolje. Vlast Trojke, uspostavljena na mišićima međunarodne zajednice i velikim očekivanjima građana, sa u startu u najboljem slučaju posuđenim legitimitetom koji je trebalo, ako ništa, opravdati radikalnim raskidom s SDA modelom klijentelističko-kronističke vladavine, sunovratila se pod teretom visokih očekivanja i vlastite nesposobnosti i nezainteresovanosti da promijeni bilo šta. Po razmjeru i obimu afera, jednako kao i po katastrofalnoj kadrovskoj politici jako je teško pak i pod povećalom uočiti razlike između SDA i Trojke.
Isto tako, ni kontinuitet vladavine HDZ-a i Čović dr Dragana, sasvim sigurno neće voditi ka nužno izmijenjenim ishodima. Fortifikacija nedodirljivosti i monolitnosti vladavine HDZ-a, bez obzira na (ne)ostvarene rezultate i suštinsku impregniranost korupcijom, teško da će biti dovedena u pitanje.
Ključni uzrok ovakvog stanja, koliko god to propagandno-manipulativna teška artiljerija sve tri etnopolitičke elite do besvijesti ponavljala, nije ni u činjenici da jedni žele treći entitet, dok drugi ne žele prijenos nadležnosti s entiteta na državu, a treći žele uprkos željama drugih centralizovanu državu. Naprotiv, ovakva propagandna dimna zavjesa ima upravo cilj da prikrije stvarni uzrok koji je puno banalniji, ali istovremeno kompleksan i „teško izlječiv“.
A taj uzrok je zapravo činjenica da je BiH zaglavila na samom početku procesa demokratizacije, uvodeći formalno izbore koji zapravo nisu nikad uspjeli ostvariti svoju svrhu – uspostavljanja već pomenutog principa elementarne političke odgovornosti. Za proteklih trideset godina građani BiH nisu iskusili blagodeti predstavničke demokratije odnosno – nisu uspjeli prekoračiti civilizacijski prag fer i poštenih izbora. Nije otuda nimalo slučajno što je prvi prioritet iz mišljenja Evropske komisije po aplikaciji za članstvo BiH upravo osiguranje regularnosti izbora. U takvu sumornu sliku demokratskog deficita se bez sumnje uklapa odavno već u vremenu i prostoru potpuno izgubljeni OHR, koji je odavno postao sastavni dio problema i simbol dezorijentisane politike EU prema BiH. Odavno više nikom nije jasno šta se pokušava postići njegovim daljim opstankom, prijeko potrebna demokratizacija, sasvim sigurno ne.
Otuda i pri analizi političke krize i njenih potencijalnih ishoda mora se uzeti u obzir logika funkcionisanja političkog sistema u BiH i njegova tri etnička podsistema, a ona je takva da su ciklične krize za njegovu reprodukciju neophodne. One su neophodne kako bi u krizama mogla biti ostvarena mobilizacija i homogenizacija etničkih grupa, te u takvoj konstelaciji dokinut svaki produktivan pluralizam, a kritika postojećeg delegitimizovana kao neprijateljska. Ne manje važna funkcija kriza za održanje ovakvog nakaradnog političkog sistema ogleda se i u tome da u krizama u pravilu vaninstitucionalna moć političkih lidera dobija primat u odnosu na institucionalne i proceduralne aspekte moći.
Bez suštinskog iskoraka u demokratizaciji, uključujući i unutrašnju demokratizaciju samih političkih partija, čiji antidemokratski način funkcionisanja predstavlja jedan od izvora problema, sve promjene koje se dešavaju imaće zapravo cilj da se stanje suštinski ne promijeni. Loša je vijest da postoji vrlo malo primjera u političkoj istoriji da se neko sam od sebe prosvijetlio i odrekao neograničene moći i vlastite nesmjenjivosti. Dakle, artikulisanu i kontinuiranu potražnju za demokratizacijom od strane aktivnih i organizovanih građana ništa ne može zamijeniti na putu izlaska zemlje iz postojećeg stanja.
A dok se to ne počne dešavati, kao jedina izvjesnost se može konstatovati da će kraj trenutne političke krize ujedno označiti i početak naredne.