Sve je u Republici Srpskoj isto kao i tog 06.novembra 2007. godine kada je, u blizini zgrade MUP-a, na Starčavici ubijen čovjek kojem sopstveni život nije bio važniji od istine. A tada je pucano upravo u istinu, u slobodu u ljudsko dostojanstvo i time je jasno poslana poruka ko je ovdje stvarna vlast i kakav je njen karakter. Jedino ta poruka je danas jasnije i glasnije nego prije devet godina.
Devet godina od ubistva Milana Vukelića u Banjaluci izvršioci i nalogodavci tog strašnog zločina još nisu privedeni licu pravde.
Naprotiv, kako vrijeme odmiče, o ubistvu ovog hrabrog čovjeka koji je otvoreno progovorio o sprezi vlasti i organizovanog kriminala, u javnosti se sve manje govori . O zločinu ćuti aktuelni režim, čije je predstavnike i tajkune prije smrti optužio za kriminal. Ćute i “opozicionari” jer ne bi da se zamjeraju tajkunima i mafiji, bar ne onim s kojima imaju “dobru saradnju”. Ćuti i većina medija.
Sve je u Republici Srpskoj isto kao i tog 06.novembra 2007. godine kada je, u blizini zgrade MUP-a, na Starčavici ubijen čovjek kojem sopstveni život nije bio važniji od istine. A tada je pucano upravo u istinu, u slobodu u ljudsko dostojanstvo i time je jasno poslana poruka ko je ovdje stvarna vlast i kakav je njen karakter. Jedino ta poruka je danas jasnije i glasnije nego prije devet godina.
Milan Vukelić je bio građevinski inžinjer, zaposlen u Zavodu za izgradnju Banjaluka (ZIBL), sudski vještak građevinske struke, a prije svega pošten i hrabar čovjek koji se javno usprotivio građevinskoj mafiji u Banjaluci.
Zbog onoga što se, za razliku od drugih, usudio da javno kaže, našao se na udaru političkih moćnika i njima bliskih tajkuna.
Odbio je da, kao nadležni organ, potpiše prijem građevinskih radova na rekonstrukciji parka “Petar Kočić” u centru Banjaluke, jer je utvrdio brojne nepravilnosti. Javno je rekao da su na ovom poslu oprani milioni maraka. Razotkrio i brojne druge afere, kao što su rekonstrukcija Trga Krajine, izgradnja kolektora, otimačina gradskog građevinskog zemljišta, nelegalna izgradnja… Raspolagao je dokumentima koji su potvrđivali ono o čemu je govorio.
To međutim nije mnogo interesovalo ni nadležne organe, a ni većinu medija. Pisao sam o onome o čemu je govorio. Bio je moj izvor. Napisao sam seriju tekstova koji su objavljeni u magazinu “Patriot”. Za kriminal je optuživao tadašnjeg direktora ZIBL-a, Čedu Savića, tadašnjeg gradonačelnika Banjaluke Dragoljuba Davidovića, njihove najbliže saradnike, tajkune koji su sa njima povezani, vrh SNSD-a… Prijetili su mu, ucjenjivali ga, pritiskali… Razgovarao je i sa tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova Stanislavom Čađom i o svemu ga upoznao… Umjesto zaštite u policiji je naišao na prijetnje… Pričao je da mu je prijećeno i u sjedištu MUP-a. Tu su mu Dragi Milošević, tada zamjenik načelnika Uprave kriminalističke policije i Mile Šušljik, kontroverzni službenik MUP-a, jasno stavili do znanja o čemu bi “trebao da ćuti”.
Prijetili su mu i tajkuni koje je javno prozivao…. Dobijao je i anonimne prijetnje telefonom.
Pitao sam ga da li se plaši tih prijetnji? Rekao mi je da se ne plaši za sebe nego za porodicu.
Po funkciji koju je obavljao u ZIBL-u njegov potpis je bio neophodan i za prijem radova na luksuznoj zgradi Vlade RS (Administratinom centru). Ubijen je petnaest dana ranije.
Nekoliko mjeseci nakon ubistva Milana Vukelića, Milorad Dodik je izjavio da niko od članova i simpetizera SNSD-a nije učestvovao u ovom ubistvu.
Prošle godine, pred osmu godišnjicu od zločina, pisao sam Dodiku. Interesovalo me na osnovu koje istrage je došao do ovakvog saznanja? Odgovor, naravno, nikada nisam dobio.
Prošle godine smo u Banjaluci organizovali protesnu šetnju od Trga Krajine do Parka Mladen Stojanović. Nosili smo transparent sa samo jednim pitanjem: Ko je ubio Milana Vukelića? Malo nas je učestvovalo u ovoj šetnji ali smo poslali jasnu poruku da nikada nećemo odustati od odgovora na ovo pitanje. Uvjeren sam da je ono ključ “pandorine kutije” iz koje će jednog dana izaći istina koja se mnogima neće svidjeti. To je razlog zbog koga se toliko upinju da tu istinu zaustave.
Milan Vukelić je bio takav čovjek, da smo za kratko vrijeme postali dobri saradnici i prijatelji. Gotovo da nije bilo dana, posljednjih mjeseci njegovog života, da se nismo čuli ili vidjeli. Raspolagao je mnoštvom informacija. Razgovarali smo telefonom i ujutro tog nesrećnog utorka, 06.novembra. 2007.
Dogovorili smo da se nađemo isto veče. Pripremio je neke dokumente za mene. Vjerovatno bih bio u autu ispod koga je ekspodirala „paklena naprava“, da spletom okolnosti nisam zakasnio na sastanak koji smo dogovrili. Osim njega u automobilu je bilo još dvoje ljudi. Tomo Dobrnjac i Slava Pepinović.Teško su ranjeni. Dobrnjac je izgubio obje noge. Policiju RS nikada nije interesovalo o čemu sam razgovarao s Milanom Vukelićem ili šta sam vidio i čuo neposredno pred njegovo ubistvo.
Ono što me policija nije pitala sabiram u knjizi o ubistvu Milana Vukelića, koju ću objaviti onda kada mi to finansijske mogućnosti dozvole. Za sada nisam naišao na razumijevanje većine onih kojima sam se obratio za pomoć.
Pojedine dijelove knjige, koja je u pripremi, sam objavio na drušetvenim mrežama i možete ih čitati na linkovima ispod teksta.
Sedam godina od ubistva Milana Vukelića
Vukelić se nije plašio „Čedinih gorila“ ni Stankovićevih prijetnji
