Socijalizam se često poistovjećuje s autoritarnošću. Ali, socijalisti i socijalistkinje su kroz povijest bili/e među najupornijim zagovarateljima demokracije.
Rosa Luxemburg
Generacija Amerikanaca/ki učila je da je Hladni rat bio rat slobode protiv tiranije i pobjeda je bila čvrsto na strani demokratskog kapitalizma. Svi tipovi socijalizma bili su povezani sa zločinima u Sovjetskom Savezu i odbačeni kao loša ideja, piše Joseph M. Schwartz za Jacobin.
Međutim, mnogi socijalisti/kinje su bili/e dosljedni/e protivnici/ce autoritarizma – i lijevog i desnog usmjerenja. Sam Marx shvaćao je da će radnici/ice uspjeti stvoriti socijalističko društvo jedino uz pomoć snage koju im daje brojnost. S tim u vidu, na kraju Komunističkog manifestauputio je gromki poziv radnicima/cama da pobijede u borbi za demokraciju i protiv aristokratskih i reakcionarnih sila.
Legije socijalista/kinja kročile su tom stazom, gorljivo braneći politička i građanska prava, boreći se u isto vrijeme za demokratizaciju kontrole nad ekonomskim i društvenim životom uz pomoć većih socijalnih prava i demokracije na radnom mjestu. Unatoč općoj tvrdnji da je “kapitalizam isto što i demokracija”, kapitalisti koji su ignorirali pritisak koji je stvarala organizirana radnička klasa, nikad nisu podržavali demokratske reforme.
Dok su u Sjedinjenim Državama bjelački muškarci dobili opće pravo glasa do vremena predsjednika A. Jacksona, europski socijalisti su se do kraja 19. stoljeća morali boriti protiv autoritarnih kapitalističkih režima u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i drugim zemljama, kako bi muškarci iz siromašne radničke klase dobili pravo glasa. Socijalisti su dobili podršku jer su popularno bili smatrani najdosljednijim pristašama opće borbe za pravo glasa muškaraca – a s vremenom i za pravo glasa žena – a uz to i pravo na legalno osnivanje sindikata i drugih dobrovoljnih udruga.
Socijalisti/kinje i njihovi pristaše u radničkom pokretu davno su shvatili da ljudi na rubu egzistencije, kojima je očajnički potrebna pomoć, ne mogu biti slobodni. Stoga se izvan Sjedinjenih Država socijalizam obično povezuje s nastojanjem da se osigura zdravstvena njega, dovoljno javnih obrazovnih ustanova, vrtića i umirovljeničkih domova, a unutar Sjedinjenih Država s podrškom takvim nastojanjima.
Socijalisti/kinje su demokratske reforme bezuvjetno podržavali/e, ali su istovremeno vjerovali i da se moć klase, potrebna kako bi se obuzdala moć kapitala, ne smije slabiti kako bi radnička klasa dobila potpunu kontrolu nad svojom društvenom i ekonomskom sudbinom. Iako su kritizirali kapitalizam kao antidemokratski, socijaldemokrati/kinje su bili/e dosljedni u svom suprotstavljanju autoritarnim vladama koje su tvrdile da su socijalističke.
Revolucionari/ke poput Rose Luxemburg i Victora Sergea kritizirali su ranu vladu Sovjetske Rusije, zbog njihovog zabranjivanja opozicijskih stranaka, eliminacije eksperimenata vezanih uz demokraciju na radnom mjestu i neuspjelog prihvaćanja političkog pluralizma i civilnih sloboda. Ako su sva sredstva proizvodnje u vlasništvu države, nameće se pitanje: do koje je mjere ta država demokratska?
Kao što je 1918. u svom pamfletu o ruskoj revoluciji napisala Rosa Luxemburg: “Bez općih izbora, nesputane slobode tiska i okupljanja, slobodna sukoba mišljenja, život odumire u svakoj otvorenoj instituciji, postaje privid životu u kojem samo birokracija ostaje aktivan element”.
Rosa Luxemburg je znala da je Pariška komuna iz 1871. koja je bila kratak eksperiment radikalne demokracije, koji su Marx i Engels smatrali jedinom istinskom vladom koju je osnovala radnička klasa, imala više političkih stranaka u svom gradskom vijeću, od kojih je samo jedna bila vezana za Marxov Međunarodni savez radnika.
Vjerni tim vrijednostima, socijalisti, komunisti disidenti i nezavisni sindikati vodili su demokratsku pobunu protiv vladavine komunizma u Istočnoj Njemačkoj 1953., Mađarskoj 1956. i Poljskoj 1956., 1968. i 1980. godine. Socijaldemokrati/knje su također izveli/e kratak, ali izuzetan eksperiment sa “socijalizmom s ljudskim licem” za vrijeme Dubčeka u Čehoslovačkoj 1968. godine. Sve su te pobune uništili sovjetski tenkovi.
Međutim, pad Sovjetskog Saveza nije značio pobjedu demokracije. Socijalisti/kinje ne prihvaćaju tvrdnju da je kapitalistička demokracija potpuno demokratska. Zapravo, oni iz bogatijih krugova zaboravili su čak i na osnove demokracije, kad su osjetili da ih radnički pokreti ugrožavaju.
Marxova analiza u Osamnaestom Brumaireu Louisa Bonaparta (The Eighteenth Brumaireu), o podršci francuskih kapitalista Louisu Napoleonu u državnom udaru na Drugu Francusku Republiku, zloguki je prorok kasnije podrške fašizmu u 1930-ima. U oba slučaja kapitalisti podržavaju sitnu buržoaziju u raspadu, srednji stalež pod opsadom i tradicionalnu zemljoradničku elitu, u nastojanju da osujete jačanje aktivizma u redovima radničke klase – i to putem svrgavanja demokratskih vlada.
Autoritarni režimi 1970-ih i 1980-ih u Latinskoj Americi na isti su način privukli podršku korporacija sličnog tipa. Velik dio prestiža postratne europske ljevice i današnje ljevice u Latinskoj Americi proizlazi iz činjenice da su najdosljedniji protivnici fašizma.
Socijalistički i antikolonijalistički pokreti 20. stoljeća znali su da revolucionarni demokratski ciljevi jednakosti, slobode i bratstva nisu mogli biti ostvareni ako se neravnopravna ekonomska moć može pretvoriti u političku moć, i ako kapital dominira nad radnicima/cama. Socijalisti se bore za ekonomsku demokraciju zbog radikalne demokratske vjere u to da “o onome što se tiče svih, moraju i odlučivati svi”.
Kapitalistički argument da individualni izbor na tržištu sam po sebi znači i slobodu, zapravo skriva činjenicu da je kapitalizam nedemokratski sustav u kojem većina ljudi troši većinu svog života na to da im netko “šefuje”. Korporacije su vrsta hijerarhijske diktature jer oni koji u takvom sustavu rade nemaju pravo glasa kad se odlučuje na koji će se način proizvoditi, što će se proizvoditi i na koji će način ostvareni profit biti upotrebljen.
Radikalni/e demokrati/kinje vjeruju da je obvezujući autoritet (ne samo zakoni, nego i moć da se odlučuje o raspodjeli radne snage u poduzeću), opravdan samo ako u instituciji svaki član/ica na kojeg/u njene prakse utječu ima pravo glasa u donošenju tih odluka.
Demokratizacija kompleksnog gospodarstva najvjerojatnije bi stvorila cijeli niz raznih institucionalnih oblika, od poduzeća u vlasništvu radnika/ica i zadruga, do financijskih institucija u državnom vlasništvu i prirodnih monopola (kao što su telekomunikacije i energenti) – kao i međunarodne regulative vezane uz radnička prava i standardi na polju zaštite okoliša.
Opću strukturu gospodarstva određivala bi demokratska načela, a ne državni birokrati. No, ostaje nam pitanje: kako nadići kapitalističke oligarhe i doseći socijalističku demokraciju?
Do 1970-ih, mnogi socijaldemokrati/kinje su shvatili/e da korporativnu profitabilnost osujećuju ograničenja koja su 1960-ih kapitalu nametnuli radnički, feministički, antirasistički i ekološki pokreti. Shvatili su da će se kapitalisti osvetiti putem političke mobilizacije, outsourcinga i uskraćivanja novih investicija.
Stoga su diljem Europe socijalisti/kinje zagovarali/e reforme čiji je cilj bio dati javnosti veću kontrolu nad investicijama. Radnički pokret u Švedskoj prihvatio je Meidnerov plan, program putem kojeg bi se kroz razdoblje od 25 godina oporezivali profiti korporacija, što bi omogućilo da velika poduzeća postanu javno vlasništvo. Koalicija između socijalista i komunista, zahvaljujući kojoj je 1981. François Mitterrand postao francuski predsjednik, nacionalizirala je 30 posto industrije u Francuskoj i radikalno povećala pravo na sindikalno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora.
Posljedica toga bila je da se francuski i švedski kapital ulagao u inozemstvo umjesto kod kuće, a to je izazvalo recesiju koja je zaustavila to obećavajuće kretanje prema demokratskom socijalizmu. Politike M. Tatcher i Reagana osigurale su nastavak tridesetogodišnje prakse desindikalizacije i rezova, i time je potvrđeno predviđanje ljevice: ili će socijalisti prijeći od socijalne države na demokratsku kontrolu nad kapitalom, ili će moć kapitalista oslabiti postignuća postratne socijalne demokracije.
Danas se socijalisti/kinje diljem svijeta suočavaju sa zastrašujućim izazovom – kako da radnička klasa ponovno zadobije političku moć koja bi bila dovoljno jaka da uništi konsenzus konzervativaca i socijaldemokrata “trećeg puta” u korist politika štednje koje diktiraju korporacije.
Ali, što s brojnim vladama zemalja u razvoju, koje se još smatraju socijalističkima, a osobito onim jednostranačkim? Jednostranačke komunističke države na mnogim su razinama imale više zajedničkog s autoritarnim “razvojnim” kapitalističkim državama – kao na primjer Prusija i Japan u drugoj polovici 19. stoljeća, postratna Južna Koreja i Tajvan – nego s vizijom demokratskog socijalizma. Tim je vladama industrijalizacija u rukama države bila važnija od demokratskih prava, a osobito onih prava koja su zahtijevali nezavisni radnički pokreti.
Ni Marx, ni klasični europski socijalizam, nisu predvidjeli da će revolucionarne socijalističke stranke s velikom spremnošću zgrabiti moć u pretežito agrarnim i autokratskim društvima.
Te su stranke djelomično proizašle iz radničke klase koju je radikalizirala eksploatacija stranog kapitala. Ali u Kini i Rusiji komunisti su došli na vlast i zbog toga jer aristokracija i diktatori nisu uspjeli narod obraniti od invazije – poražene čete vojnika-seljaka željele su mir i zemlju.
Suvremene ekonomske reforme u Kini, Vijetnamu i Kubi preferiraju socijalno-tržišno gospodarstvo u kojem značajni utjecaj imaju vanjski kapital i seljaci s vlastitom zemljom. Međutim, elitni predstavnici jednostranačja, koji su nastojali uvesti te eksperimente ekonomskog pluralizma, gotovo su uvijek nastojali ušutkati borce za politički pluralizam, civilne slobode i radnička prava. Unatoč stalnim državnim maltretiranjima, sve snažnija radnička borba u zemljama poput Kine i Vijetnama mogla bi oživjeti ulogu radničke klase u promicanju demokracije. Socijalisti/kinje svoju solidarnost ulažu upravo u takve pokrete, a ne u diktatorske vlade.
Naravno, poznata nam je i bogata povijest eksperimentiranja s demokratskim socijalizmom u razvijenim zemljama – od koalicije Narodno jedinstvo Salvadora Allendea u Čileu 1970-ih, do vlade Michaela Menleya u njenim ranim godinama na Jamajci u istom desetljeću.
U Boliviji, Venezueli, Ekvadoru i Brazilu “ružičasta plima” danas predstavlja niz eksperimenata na polju demokratskog razvoja – iako njihova politika više ovisi o redistribuciji profita dobivenog izvozom proizvedenih robâ, nego o restrukturiranju odnosa moći unutar ekonomskog sustava. Ali, vlada Sjedinjenih Država i globalni kapitalistički interesi neumorno nastoje osujetiti čak i najskromnije pokušaje uspostavljanja ekonomske demokracije.
CIA i Britanska tajna služba svrgnule su demokratski izabranu vladu Mohammada Mosaddegha u Iranu 1954., kada je nacionalizirala tvrtku British Petroleum. Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka prekinule su priljev kapitala u Čile, a CIA je aktivno sudjelovala u brutalnom vojnom udaru koji je u toj zemlji izveo Augusto Pinochet. Sjedinjene Države su bile u tajnom sporazumu i sa IMF-om, kako bi pritisnuli jamajkansku ekonomiju za vrijeme Manleya.
Agresivnost kapitalista čak i u slučajevima umjerenih vladinih reformi u zemljama u razvoju ne poznaje granice. Amerika je silom srušila i vladu Jacoboa Árbenza u Gvatemali 1954., i svrgnula predsjednika Juana Boscha u Dominikanskoj Republici 1956. godine jer im je više odgovarala umjerenija agrarna reforma.
Studenti/ice povijesti ne bi se trebali zapitati vodi li socijalizam nužno u diktaturu, nego može li reanimirani socijalistički pokret nadjačati autoritarnu i antidemokratsku prirodu kapitalizma.
Prevela i prilagodila Petra Kos