Pored rata za Hrvatsku vodio se i rat za društvenu imovinu Hrvatske.
DANKO PLEVNIK
Borila su se dva gospodarska lobija: zagrebački (Nikica Valentić, Franjo Gregurić, Franjo Luković…) i hercegovački (Miroslav Kutle, Ivić Pašalić, Božo Prka…). Zagrebačka banka bila je privatizirana preko “tajnih privatizatora”, a “Elan” kupljen radi spašavanja Darka Ostoje i Čačićeva “Coninga”.
Izvršna se vlast i njezina moć iz legalnih institucija preselila u Tuđmanov ured. INA je protuzakonito stjecala vlasništvo nad desecima hotela, dok je PBZ plaćao HVO na dva računa. Jednim je upravljao Mate Boban, drugim Jadranko Prlić, a sve je odluke potpisivao Gojko Šušak bez odobrenja nadležnih tijela.
PBZ je postao samoposluga HDZ-a čiji su tajkuni dobivali kredite bez devizne klauzule! Najčuvanija “državna tajna” bila je da se novac deviznih rezervi trošio na tajkune i njihovo stjecanje društvenih poduzeća. Vladimir Zagorec dao je depozit za kredit Đuri Gavriloviću za kupnju “Gavrilovića”.
Kada se uzmu u obzir svi Manolićevi podaci, teško se oteti dojmu da je Domovinski rat izgleda trajao sve dok se ne “privatiziraju” najunosnija hrvatska poduzeća. Je li se zato išlo tako kompromisno na završetak rata i Srbima, u sklopu Plana Z-4, nudila i njihova vlastita moneta? Tuđman je dao državnom odvjetniku dozvolu da istraži premijera Valentića, pa je smijenio njega, a ne Valentića. Zašto? Zato jer vam, zaključuje Manolić, jedni ljudi trebaju da osvojite vlast, a drugi da se njome okoristite.
Od devet poglavlja svoje knjige, Manolić je šest posvetio hrvatskoj politici prema BiH koja ga je sukobila s Tuđmanom. On ne sumnja u dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH u Karađorđevu, bez obzira što o tome nema pisanih dokumenata, premda, po mom saznanju, postoje snimke KOS-a koji je snimao njihov susret, jer je nakon Karađorđeva Tuđman ukinuo radijski program za Kosovo na Hrvatskom radiju.
Potpredsjednik Vlade BiH Rusmir Mahmutčehajić kazao je Manoliću da je Izetbegović za dogovor Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine znao već od prvih dana. Nakon formiranja Komisije za pitanje Bosne, koju je u ime Tuđmana vodio Duško Bilandžić, a u ime Miloševića Kosta Mihajlović, i njenog prekida s radom, taj “zemljopisni” posao nastavili su Hrvoje Šarinić i Vuk Obradović. Kako su dogovori jedno, a stanje na terenu donijelo drugo, Tuđman je zbog razaranja Vukovara kaznio Miloševića izlaskom Hrvata na referendum u BiH.
Rat s Bošnjacima
Može li se kazati da je to bio emocionalni dokaz Tuđmanove strateške konfuzije? Jer ako je htio dijeliti Bosnu, onda je to mnogo bezbolnije mogao učiniti neizlaskom Hrvata na izbore u BiH, čime se ova zemlja mogla podijeliti i bez rata? Na suđenju u Haagu Jadranko Prlić optužio je Tuđmana za podjelu BiH.
Do rata između Bošnjaka i Hrvata je moralo doći nakon kroatizacije općina Herceg-Bosne i progona Bošnjaka. Hercegovački lobi u Zagrebu pripremio je sastanak Bobana i Karadžića u Grazu, a zemljovidi su počeli dobivati planirani obris. Počelo je dvojno zapovijedanje, najprije u slučaju Bosanske Posavine. Tuđman je donio odluku o povlačenju HV-a iz Bosanske Posavine iako za to nije bilo ni jednog razloga za državni razlog Hrvatske i BiH, već je glavni geopolitički razlog bio osigurati koridor koji će povezati Republiku Srpsku i Srbiju.
Tuđman je tvrdio da sve u BiH čini kao predstavnik Zapada, posebno Velike Britanije i Amerike i da sam ne snosi odgovornost za svoju bosansku politiku. Kako je to izgledalo u praksi? Britanci su 15. travnja 1993. Šušku pokazali planove napada HVO-a na Ahmiće, Šušak je o tome obavijestio Tuđmana, ali se taj masakr ipak dogodio 16. travnja!
Njime je rukovodio Dario Kordić, lider HDZ-a u BiH. Iz ovoga se primjera vidi i sva licemjernost međunarodne zajednice, u ovom slučaju Velike Britanije, koja je imala vremena dan ranije upozoravati hrvatsku vlast na ono što će se dan kasnije dogoditi u Ahmićima i doći u Ahmiće dan prije zločina i spriječiti ga!
Manolićev je zaključak da je Hrvatska bila pokusni kunić na kojemu su velike sile provjeravale svoje doktrine. U ratu u BiH postojala su 628 logora, od toga su Srbi držali 580, Bošnjaci četiri, a Hrvati 44, za koje je znao Tuđman i njima se upravljalo iz Zagreba. U BiH je poginulo 9000 tisuća Hrvata, a 25.000 tisuća je bilo ranjenih. Haaški je sud pripremao optužnicu protiv Tuđmana zbog HV-a u BiH, a Hrvatskoj su prijetile otvorene sankcije. Sabor je preventivno donio neistinitu Deklaraciju kako Hrvatska nije bila vojno prisutna u BiH.
Manoliću je sam Šušak priznao za koju je tajnu službu radio, ali on to 1994. nije htio dati u javnost da se njegov razlaz “ne shvati kao da sam htio rušiti Tuđmana ili Vladu”. Šušak je slovio kao “zakleti ustaša”, a otac njegove prve žene Crnogorke bio je visoki oficir JNA, a druge žene nosilac partizanske spomenice 1941. dok mu je brat bio sekretar u Sekretarijatu za narodnu obranu.
Tuđman se htio riješiti Mesića imenovanjem za ambasadora u Francusku, koji je na to odgovorio: “Je li to ono parkiralište gdje je poginuo sarajevski mafijaš Juka Prazina? Ja nisam Juka Prazina, mene ne možeš samo tako ubiti. Morat će se znati tko je to naložio”, aludirajući da su pod Tuđmanovim i Šuškovim patronatom ubijeni čelnici političkih stranaka. U obavještajnom izvještaju od izvora s Kaptola rečeno je da je biskup Jezerinac imao informaciju da je ministar Šušak, preko Perkovića, organizirao ubojstva Paradžika, Kraljevića, Barešića i drugih.
Čeka se druga knjiga
Manolić je i nakon razlaza ostao u kontaktu s Tuđmanom i prenosio mu informacije, primjerice, američkog obavještajnog časnika Roberta LeGoffa kako SAD više ne može tolerirati hrvatsku politiku u Bosni, rat protiv Muslimana, kriminal i korupciju koju vodi političko i vojno rukovodstvo Herceg-Bosne. Američka strana nije htjela da o tim odlukama o Bosni prije sazna Šušak negoli Tuđman, pa je zbog toga Manolić bio odabran za prenositelja te obavijesti.
Tuđman se tek nakon toga sukobio s hercegovačkim lobijem, ali nije uspio u micanju Šuška s vlasti iako je postojala snimka na kojoj Šušak govori da je Tuđman samo privremeno rješenje. Tuđman ga je ipak uspio maknuti iz svoje grupe za preferans.
U posljednjem devetom poglavlju Manolić raspravlja o Stepincu kao mučeniku velikog nadmudrivanja Vatikana i jugoslavenskih vlasti te da su u SKOJ-u i partizanima čitali Stepinčeve antinacionalističke propovijedi. Postoji priča da je Tito naredio oficiru Ozne da u metežu oslobođenja Zagreba likvidira Stepinca što je spriječio Krajačić. I još mnogo sličnih priča i obilje podataka.
U čuvanju državne tajne Manolić je poprilično selektivan pa nekim sudionicima otkriva a drugima prešućuje imena, čuvajući valjda to kao poslasticu za najavljenu drugu knjigu “Obavještajni rad i domovina”. I za nju će, kao i za ovu, vrijediti Krajačićeva maksima: “U obavještajnom radu nema istine, istina je ono u što vjeruješ da je istina.”
Slobodna Dalmacija