Sarajevske policajce Adisa Šehovića i Davora Vujnovića ubili su pripadnici automafije. Nekoliko evidentiranih slučajeva pucnjave na policijske službenike tokom pokušaja sprečavanja krađe vozila samo ove godine, nisu bili dovoljna opomena da se mora radikalnije pristupiti u sprečavanju ove vrste kriminala
Tužilaštvo BiH je prije nekoliko mjeseci podiglo optužnicu protiv 27 osoba, najjednostavnije rečeno pripadnika automafije. Među optuženima je, primjera radi izvjesni Miroslav Pajić, optužen za organizirani kriminal, tešku krađu, iznudu, krijučarenje, razbojništvo i napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti. Isti taj Miroslav Pajić bio je optužen i 2013. godine za organizirani kriminal i tešku krađu. Nagodbom je Sud BiH Pajića osudio na jednu godinu i osam mjeseci zatvorske kazne te oduzimanje 1500 maraka. Koliko je kazna bila adekvatna, govori podatak da je narednih godina počinio niz još težih krivičnih djela, uključujući i napad na policiju.
PUCAJ, NE MOGU TI NIŠTA…
Sigurnosna situacija u Sarajevu tema je od ubistva do ubistva, od pucnjave do pucnjave na ulicama. No, svi su akteri prije ili kasnije ponovo na svojim”radnim mjestima” i novinskim crnim hronikama. Najmanje su u sudskim klupama ili zatvorima, jer sudovi, tužilaštva, advokati i naravno optuženi vole brze nagodbe. Sudije im traže olakšavajuće okolnosti i nakon desetine puta ponovljenih teških razbojništava. Refomirano, uplašeno ili korumpirano pravosuđe, to najbolje znaju više puta hapšeni. Upravo kaznena politika, uz nedostatk represivnih mjera, ohrabruje kriminalce.
“Zaustavimo vozilo u kasnim noćnim ili ranim jutarnjim satima radi kontrole. Nerijetko nas oni iz kriminalnog miljea nakon traženja ličnih dokumenata psuju, vređaju, prijete ili ismijavaju”, priča za Žurnal jedan od policajaca i dodaje :
“Ako su sa nama pripadnici Jedinice za podršku, tzv. specijalci, tada ne progovaraju ni riječi, očito znajući kako bi završilo da su drski kao što obično jesu”.
Letimičnim pregledom policijskih saopštenja ili medijskih izvještaja moglo se zapaziti da kradljivci vozila sve češće na području Sarajeva pucaju na policajce koji ih zateknu tokom izvršenje. Istina, policajci imaju pravo da na upotrebu oružja jednako uzvrate, ali znamo da su uvijek u odnosu na kriminalce u inferiornijem položaju.
Pripadnici automafije više ne bježe dolaskom policijske patrole, oni istog trena pucaju sa namjerom da UBIJU, a ne da tako samo omoguće svoje bjekstvo.
Zaboravljamo, ili je manje medijski eksponirano da ti i takvi budu nekada i uhapšeni. Ono što slijedi može biti samo frustrijajuće za policajce koji časno urade svoj posao. Počinioci privedeni, nakon saslušanja u tužilaštvu pušteni na slobodu. Ovo je kliše izvještaja nakon brojnih pucnjava, pljački, razbojništava razne vrste. Mijenjaju se samo imena u određenim intervalima. Policija tako uzalud hapsi.
REPRESIJA ZARAD SIGURNOSTI
Nažalost, da bi se u Bosni i Hercegovini eliminisao uzrok, moraju prethoditi teške posljedice. U ovom slučaju su to životi dva policajca. Policiji, koliko god to demagoški zvučalo, mora biti vraćen dignitet. Predugo su ih iznadležnih političkih struktura pa i iz nadležnih ministarstva omalovažavali, lošim i neadkvatnim uniformama, obućom, dotrajalim vozilima, neplaćanjem noćnog rada, nepopunjenim potrebnim brojem policajaca naspram broja stanovništva i teritorije.
Zarad punjenja budžeta represivne mjere su inicirane samo u poštivanju saobraćanih propisa, poistovjećujući tako građanima policiju samo sa ovim dijelom njihovog rada.
Pripadnici automafije koriste sofisticirana sredstva u dijelu koji im treba za obijanje i pokretanje vozila, a pravo lice pokazuju u sve učestalijoj upotrebi automatskog oružja protiv policajaca. Pri tom očito dobro koriste nadležnosti uzrokovane ektiteskim i kantonalnim zonama policijske nadležnosti.
Redovna policijska patrola, poput one u kojoj su bili ubijeni Adis Šehović i Davor Vujnović, sada je valjda svima jasno, protiv takvih malo što može realno učiniti. Još manje mogu učiniti građani u sve učestalijim presretanjima i “preuzimanjem” njihovih vozila od strane naoružanih kriminalaca, čak i kada su u vozilu djeca.
Sudovi trebaju prestati “izmišljati” olakšavajuće okolnosti prilikom izricanja presude, tužilaštva ne trebaju biti popustljiva prilikom nagodbe o krivnji. Krim policija i njeni inspektori moraju energičnije raditi zarad prevencije, a u konačnici tu su “specijalci”.
Neće ni kazne ni lamentiranje kako će biti “prevrnut svaki kamen” kako bi ubice policjaca bili uhapšeni, mnogo šta promijeniti. Treba uzvratiti istom mjerom, da metak koji ti razbojnici ispale, doslovno postane bumerang…