Foto: Sven Eisenschmidt/Unsplash
Snježna i hladna zima poput ove u bjeloruskim zatvorima predstavlja dodatnu torturu, kažu bivši politički zatvorenici. Snijeg i hladnoća sustavno se koriste kao sredstva mučenja.
Piše: Daria Bernstein
Uprave zatvorskih ustanova u Bjelorusiji obavezuju zatvorenike da neprestano uklanjaju svježi snijeg. Satima su prisiljeni nositi snijeg u vrećama, često bez mogućnosti da se nakon toga operu ili ugriju.
Jedan od onih koji su to doživjeli na vlastitoj koži je i aktivist za ljudska prava Leonid Sudalenko, koji je zbog svog angažmana osuđen na tri godine zatvora. Kaznu je služio u zatvoru u Vitebsku, kamo je stigao usred zime.
„Nikada u životu nisam vidio toliko snijega. Čim se stigne u zatvor i još ste u karantinu, odmah vam se dodjeljuje rad na prostoru zatvora. Dobije se improvizirana lopata – od drške i komada šperploče – i s njom se mora ukloniti snijeg sve do crnog asfalta. Ne radi se samo o čišćenju staza, kao što to činimo vani na slobodi. U zatvoru ne smije ostati ni jedna jedina pahulja snijega“, priča on.
Politički zatvorenici na meti
Prema Sudalenku, za taj se posao uglavnom koriste politički zatvorenici – prema organizaciji za ljudska prava „Vjasna“, trenutno ih je u Bjelorusiji više od 1.100. Odbijanje nije moguće, jer slijedi kazna – samica ili zabrana posjeta ili paketa.
„Politički zatvorenik ne može izbjeći rad u ‘snježnim odredima’. Taj se rad također ne uračunava u redovni rad. To znači da se mora biti tamo dva sata prije uobičajenog buđenja u četiri sata ujutro kako bi sve bilo očišćeno. Nakon toga ste potpuno mokri od znoja, ali se skoro ne možete oprati jer za to nema dovoljno vremena s obzirom na mali broj tuševa“, kaže Sudalenko.
Ženski zatvor u Gomelju/ Foto: Vera Lazovskaya
Tri puta dnevno zatvorenici se moraju postrojiti na otvorenom radi prozivke. Ona može trajati i do sat vremena. Tokom tog vremena svako kretanje je zabranjeno. Čak i kada temperatura padne na minus 20 stepeni, prozivke se ne otkazuju, ne skraćuju i ne premještaju u zatvorene prostore.
Najgore pri ledenim temperaturama, kaže Sudalenko, jeste dospjeti u samicu, što je uobičajena praksa za političke zatvorenike. „Samica također znači mučenje hladnoćom, jer radijatori jedva griju, a nema pokrivača. Mora se spavati ili na podu ili na goloj metalnoj ležaljci. Za vrijeme boravka u samici oduzima se i toplo donje rublje“, kaže on.
Bez odmora dok pada snijeg
Bivša politička zatvorenica Darja Afanasjeva provela je dvije zime u zatvoru u Gomelju – jedinom ženskom zatvoru u Bjelorusiji, u kojem je i opoziciona političarka Marija Kolesnikova odslužila pet godina kazne, sve do svog iznenadnog puštanja na slobodu u decembru 2025. „Ako radite jutarnju smjenu od 7 do 15 sati i vidite kroz prozor da pada snijeg, znate da neće biti pauze za odmor. Nakon posla morate vani i čistiti snijeg“, kaže ona.
Ko ima novca, može kupiti dobru lopatu, ostali moraju uzeti ono što dobiju. „Ne mora se samo očistiti tlo do asfalta, nego se sav snijeg mora skupiti i odnijeti izvan vidokruga uprave. Iza blagovaonice i kupatila gomilaju se hrpe snijega. Žene pune bijele vreće, poput onih za krompir, snijegom“, prisjeća se Afanasjeva.
Ona kaže da zbog zdravstvenih razloga ne smije dizati teške terete. Ipak, morala je nositi snijeg. „Nikoga ne zanima smrzavate li se ili se razbolijevate. Jedne zime bilo je toliko bolesnih, i do 40 posto, da se čak razmišljalo o karantinu. Na kraju su jednostavno izdavali manje bolovanja. Tako je uprava zatvora ‘riješila’ problem. Uz to, bolesni zatvorenici i po ledenoj hladnoći moraju vani stajati u redu za svoje lijekove“, kaže ona.
Ponekad se ni u zatvorenim prostorijama nije moguće ugrijati. U bloku 13 ženskog zatvora, kako svjedoči Afanasjeva, krov je oštećen. Zatvorenice tamo stalno moraju nositi debele jakne, pa čak i spavati u njima.
Osim toga, pravila u bjeloruskim ženskim zatvorima ne dopuštaju nošenje hlača. Tokom cijele godine zatvorenice moraju nositi suknju ili haljinu, a ispod toga hulahopke – bilo zatvorske, bilo one koje im pošalje porodica.
„Ako nemate podršku od kuće, nemate ni toplo rublje ni šal“, kaže Afanasjeva i dodaje: „Neke žene omotavaju najlonske čarape oko vrata da bi se ugrijale. Ako čuvari to vide, oduzimaju im hulahopke i bacaju ih. Žene stavljaju i higijenske uloške u cipele, jer cipele koje dobijaju u zatvoru nisu tople i ne štite od vlage.“
Prošivene jakne koje se dijele u kaznenoj koloniji često su, prema Afanasjevoj, pune rupa, pa žene, kad god mogu, vezuju šalove oko leđa. Moliti porodicu za pravu zimsku jaknu nema smisla, jer je ionako ne bi dobile – pravila propisuju nošenje upravo tih tankih zatvorskih jakni.
Neizbrisiva sjećanja
Sagovornici DW-a kažu da ni nakon nekoliko godina na slobodi ne mogu zaboraviti strahote zime u zatvoru. „To se može nazvati preživljavanjem – ili mučenjem. Zahtjevi zatvorskih uprava potpuno su apsurdni, to je ismijavanje i ponižavanje“, naglašava Leonid Sudalenko.
Darja Afanasjeva kaže da, kada čuje vijesti o snježnim padavinama u Bjelorusiji, odmah pomisli na to kako žene u zatvorima preživljavaju zimu. „Ne smije se čak ni staviti šal preko lica da se bar malo zaštiti – to je kršenje pravila. Ne smije se uzeti pauza od teškog rada u šivaonici. Neke čak preuzimaju dodatne smjene samo da ne bi morale vani čistiti snijeg“, kaže bivša politička zatvorenica.
Danas više ne može uživati u pogledu na snijeg kao nekada, prije zatvora: „Nakon svega što sam prošla u kaznenoj koloniji, zimu povezujem s patnjom, a ne s radostima iz djetinjstva.“