Već nekoliko godina slovenski politički prostor nalazi se pod najezdom koordiniranih i uigranih civilnodruštvenih inicijativa s desnice. U dosluhu s neokonzervativnim trendovima širom Evrope pažljivo biraju teme i plijene medijsku pažnju. Tako su nedavno, s naizgled nebitnom projekcijom filmića na središnjem trgu u Ljubljani, u fokus javnih rasprava postavili pitanje prava na abortus.
Rat se završio tako što je "gospoda" pobijedila a mi ostali zarobljeni u svojim torovima. Da je sve oko nacionalne netrpeljivosti i nužnosti ratnog sukoba kako bi smo zaštitili "vlastiti narod od onih drugih" bila samo farsa u koju su nas gurnuli zarad vlastitih interesa sasvim jasan dokaz je da su još tokom rata političke elite u F BiH i RS društvenu svojinu, to neprocjenjivo blago, protuustavno proglasili državnom svojinom sa jasnom namjerom da je kasnije pripišu kao svoju, privatnu. Fašizam je opet poslužio samo kao sredstvo za postizanje stvarnog cilja, dubokog klasnog raslojavanja. Dvadeset godina nakon rata skor je sljedeći, sa jedne strane par procenata bezobrazno bogatih ljudi koji su svoje bogatstvo stekli uglavnom nezakonito, i mi ostali koji smo na granici ili ispod granice siromaštva.
Seksualno nasilje nad ženama u Keniji u zadnjih je nekoliko godina dosegnulo vrhunac. Stoga su starije žene u Nairobiju odlučile uzeti stvari u svoje ruke i naučiti borilačke vještine kako bi se obranile.
Kako je to još davne 1933. godine George Orwell objasnio: „Plongeur je jedan od robova u modernom svijetu. Ne treba nad njim lijevati suze, jer je njemu bolje nego mnogim manuelnim radnicima, ali ipak, nije ništa slobodniji nego da su ga kupili ili prodali. Posao mu je ropski i u njemu nema umijeća; plaćaju ga dovoljno tek da bi preživio; jedini praznici su krevet. Osim kakvim sretnim slučajem, za njega nema izlaza iz takvog života. U ovom trenutku žive ljudi sa završenim fakultetima koji peru suđe deset ili petnaest sati dnevno. Ne može se reći da su se jednostavno ulijenili, jer lijen čovjek ne može biti plongeur; naprosto su upali u zamku rutine koja onemogućuje razmišljanje. Da plongeuri ikad misle, već bi odavno osnovali sindikat i počeli štrajkati za bolje uslove rada. Ali oni ne misle, jer za to nemaju slobodna vremena; njihov život pretvorio ih je u roblje.“
Slijepa i gluha djevojčica, koja je uspjela postati jedna od najvećih junakinja svog vremena, i njezina životna učiteljica i pratiteljica, žene su koje su snažno obilježile svjetsku humanitarnu scenu na prijelazu XIX. u XX. stoljeće. Bilo bi nepravedno usredotočiti se isključivo na život Helen Keller bez usporednog osvrta na život njene učiteljice Anne Sullivan Macy. Njihovi su životi od prvog susreta pa sve do smrti gospođe Macy bili blisko povezani. Jedna uz drugu, one su rasle i izrasle do veličina po kojima ih danas prepoznajemo.
