Austrijski kancelar Christian Kern se u svom jučerašnjem intervjuu za njemačke dnevne novina Die Welt založio za zabranu mitinga turskih političara na području cijele Europske unije.
Mračno i nasilno lice još uvijek indirektno vladajuće stranke u Makedoniji, VMRO DPMNE, vrlo je lako i brzo isplivalo na površinu. Otkako je, nakon dugoočekivanih parlamentarnih izbora održanih u prosincu, postalo sasvim jasno da ova politička opcija, unatoč gustoj izbornoj pobjedi, poslije odugovlačenja pregovora za sastavljanje vlade s albanskom Demokratskom unijom za integraciju (DUI), neće uspjeti sastaviti vladu, krenula je kampanja prepuna histerije i mržnje.
Uprkos isticanju žena na vodećim pozicijama, jačanje desnih političkih organizacija na svetskom nivou dovodi do potrebe za snažnijim pozicioniranjem feminističkog pokreta. Očigledna potreba za prevazilaženjem kritike nacionalizma sa isključivo moralizatorskih pozicija podstiče dublje sagledavanje problema savremenog podređenog položaja žene.
U filozofiji je uvek bilo aktuelno pitanje odnosa stvarnosti, mišljenja i jezika. Neke filozofske škole su smatrale, poput drevne Elejske škole, da su „mišljenje i biće jedno isto“, odnosno, da ništa ne može postojati ako se protivi logici i principima mišljenja. Druge škole su na jezik gledale kao na sredstvo mišljenja bez koga ne bi bilo ni mišljenja samog, ali su na jezik gledale i kao na ograničenje misli – ukoliko nam nedostaju reči za neke pojmove ili misli, ti pojmovi će se teže artikulisati i razmatrati.
Govoreći o puritanstvu u odnosu na američku umetnost, Gutzon Borglum je rekao: “Puritanstvo nas je učinilo tako egocentričnima i licemernima, da su iskrenost i poštovanje prema onome što je prirodno u našim porivima posve istisnuti iz nas, što ima za rezultat da u našoj umetnosti ne može biti ni istine ni individualnosti.”
“Sloboda će postati epizoda”. Tom pretećom rečenicom počinje knjiga “Psihopolitika” B.C. Hana1) koji je neka vrsta nemačkog Slavoja Žižeka. Neorenesansni mislilac neobuzdanih argumentacija od Getea i Marksa do Markuzea i Minhauzena, rešen da dokaže kako neoliberalizam kao mutacija kapitalizma, u sprezi sa digitalnim tehnologijama, vodi ka novom podjarmljivanju. Neoliberalizam, po njemu, “otkriva psihu kao proizvodnu snagu (otud termin psihopolitika), te ključni proizvodi više nisu materijalni nego nematerijalni kao informacije i programi”. Proces dramatične promene proizvodnih i društvenih odnosa potresa Evropu čak više nego druge sredine, utoliko je svaka teorija obuzdavanja evropskog, ne samo ekonomskog propadanja u centru pažnje.
Odgovaram na vaše pismo uz veliku tugu. Žalim, jer živim u vremenu u kome pojedinac mora da sazna nečiju etničku pripadnost pre nego što oceni njegovo delo.
Ovih dana mogli smo u novinama pročitati izjavu norveške policijske službenice Janne Kristiansen u kojoj kaže da ne misli da je masovni ubojica A. Breivik duševno bolestan: “...u slučaju ovog čovjeka rekla bih da se radi o potpuno zloj osobi”.
Kraći rokovi za postupanje, privremene mjere, zaštita od odmazde, visoke kazne za počinioce i kvalitetne nagrade za prijavitelje korupcije neophodni su za dobru zaštitu zviždača
Već nekoliko desetljeća se na Zapadu kao ekonomski lijek za nedaće deindustrijalizacije “propisuje” naprosto ono što je nakon tog procesa ostalo: industrijska baština. Pretvaranjem napuštenih industrijskih postrojenja u kulturne artefakte s investicijskom potencijalom prikladno se eliminiraju političke tenzije koje su pratile nastanak industrije. U našem je kontekstu, zbog socijalističkog nasljeđa, priča za jedan dodatni sloj kompleksnija. Ili jednostavnija, ovisno o političkoj agendi.
