Jedini način da se uspostavi takva zajednička vlast koja može biti sposobna da ljude brani od zavojevača spolja i od povreda koje jedni drugima nanose i da ih obezbedi tako da svojom marljivošću i plodovima zemlje mogu da se ishrane i da zadovoljno žive jeste da sve svoje moći i svu svoju snagu povere jednom čoveku ili jednom skupu ljudi koji će moći sve njihove volje putem većine glasova da svede na jednu volju.
Eto Ivica Todorić je svoju “svirku” dugu koliko i samostalna hrvatska država konačno završio i “sviralu za pas zadjenuo”, svojim potpisom, skladno Zakonu o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Hrvatsku, odrekao se i imovine i upravljačkih prava u „Agrokoru“, svojoj voljenoj hrvatskoj državi i još voljenijem hrvatskom narodu ostavio je koncern čija je imovina tek s oko 13,5 % pokrivena vlastitim kapitalom i dugove u visini od 45 milijardi kn, a neki spominju i cifru od punih 60 milijardi. Da mu krivnju za uništenje hrvatske poljoprivrede i ne navodim kao iskaz ljubavi.
Ono što je Ivica Todorić prije neki dan uistinu „svojim potpisom predao hrvatskoj državi“ je dug od blizu 50 milijardi kuna, koji će ruskim i ostalim bankarima strpljivo i samoprijegorno vraćati solidarna zajednica što se vodi pod šifrom „hrvatski narod“.
Neefikasnost kapitalizma, njegova nesposobnost da odgovori izazovima koje je sam generisao, više nije tabu. Čak ni u Americi, gde je krupni kapital sa svojom propagandnom mašinerijom uzdigao privatizaciju, ukrupnjavanje i deregulaciju na nivo biblijskih zapovesti, kapitalizam više nije vrednost po sebi.
Ne znam kako vi, ali ja se odavno više ne „trzam“, kad mi neko, pogotovo od desničarskih š…a, kao uvredljivo, napiše da sam – Jugosloven, jugobanda i takve neke stvari. Čak, malo i perverzno uživam u tome, jer to, definitivno, najviše govori o onome ko lijepi tu etiketu. Ako, majstor(ic)e ništa drugo niste smislili za ovih četvrt vijeka ili frtalj stoljeća koliko je Jugoslavija blagopočivši rahmetlija, onda vam stvarno pomoći nema.
Ništa na ovom svetu nije opasnije od američkog predsednika koji previše gleda televiziju. Naredivši intervenciju na Bliskom istoku, samoproglašeni izolacionista Donald Trump je pošao stopama Ronalda Reagana (1982) i George Busha (2001). Svoj pragmatični stav prema Asadovom režimu i njegovim ruskim saveznicima preko noći je okrenuo za 180 stepeni i naredio lansiranje 59 američkih raketa na sirijsku vazdušnu bazu. Dobrodošli u novi rat bez kraja.
