Potrebna nam je radikalna rekonstrukcija sjećanja. To znači da ćemo kroz taj proces institucionalno prizvati u sadašnjost zaboravljene heroine naše historije, te afirmacijom njihove vidljivosti kroz ulice naših gradova, i prateću memorijalizaciju, otvoriti vrata novim heroinama da ponosno artikuliraju svoje potencijale. Jer ulice čine historijske ličnosti živima; one ih upisuju u kulturu sjećanja i naše kolektivno pamćenje; one su pluća zahvaljujući kojima gradovi dišu…
piše: Nikola Vučić
Ulice jednoga grada koje nose ime po ženi svjedočanstva su i historije i sadašnjosti toga grada, njegovih oslobođenosti od muških normi koje su ispreplitale vremena iza nas, i još isprepliću vremena koja ga u aktuelnom trenutku čine gradom. Njihova brojnost nije odraz matematičke rodne raspodjele „uličnog kapitala“, već je odraz kulture i emancipacijskog duha koji cirkuliše gradskim jezgrom. Otuda možda i naš svakidašnji problem s građanstvom u Bosni i Hercegovini, s građanstvom kao konceptom koji je ispunjen simboličkim i snažnim sistemsko-vrijednosnim sadržajem.
Nasuprot tom sadržaju iritantno i samodopadno stoji onaj koncept građanstva kao identifikacijsko i samodeklaracijsko sredstvo za umišljaj o tome kako pripadamo nečem širem, složenijem, otvorenijem.
Međutim, ako je naš odnos prema temama kao što su ljudska prava, izgradnja mira, rodna ravnopravnost samo ceremonijalan (ako i takav), a ne dubinski, suštinski i svjetonazorski, onda imamo problem da u dvadeset prvom stoljeću čak i ulice naših gradova i sela trpe posljedice posvemašnje retrogradnosti, patrijarhalnosti i konzervativnosti. Nebrojeno puta kao problem, i to s punim pravom, tematizirani su nazivi ulica koje nose imena po osobama čiji ideološki karakter predstavlja mračnu stranu naše historije. Uvidimo li, stoga, stvarnost onakvom kakva ona jeste, a ne kakvom bismo je željeli vidjeti, spoznat ćemo „gorku istinu“ o tome da će isti oni ljudi koji brane ili lukavo ignorišu sporna imena ulica na jednak način tretirati i ovu temu koju stavljam pred čitaoce: Zašto su žene posve marginalizirane u kulturi sjećanja Bosne i Hercegovine i zašto su ulice kojima koračamo i ove, 2022. godine, bolno obilježene muškošću kao normom.[1] Istraživanje koje su u 12 općina i gradova provele nevladine organizacije okupljene u inicijativu „Mir sa ženskim licem“ pokazalo je da tek 2,8 posto ulica nosi naziv po istaknutim ženskim ličnostima. Najviše ih je u Banjaluci, na sjeverozapadu zemlje. Od ukupno 650 ulica u tom gradu 43 su nazvane po ženama.
Društveni okviri pamćenja
Znanstvenici su čovjekov i širi društveni odnos prema događajima i licima iz prošlosti opisali, između ostaloga, i kroz koncepte kulturnog pamćenja, društvenog pamćenja, kulture sjećanja. Otprilike, mediji i prakse, strukture koje su raznolike poput mitova, spomenika, historiografije, rituala, oralne historije, konfiguracije kulturalnog znanja, i neuronske mreže, danas su podvedene pod ove skupne pojmove ili sintagme (v. Astrid Erll).
Također, poznati francuski sociolog Maurice Halbwachs još je u prošlom stoljeću pisao studiozno o ovim temama kroz pojam kolektivne memorije obrazloživši ga u jednoj od svojih knjiga o društvenim okvirima pamćenja. Halbwachs je smatrao da čovjek stiče pamćenje tek socijalizacijskim procesom, odnosno da „kolektiv“ kao takav nema pamćenje, ali pojedinac ima, i ono je kolektivno određeno.
Zašto je onda „kolektivno određeno“ da iz našeg sjećanja budu istisnute sve one žene – znamenite, hrabre, obrazovane i predane – koje su prkosile patrijarhalnoj historijskoj matrici, da bivaju istisnute iz simboličkog kapitala bosanskohercegovačkih ulica? Takav društveni okvir pamćenja/sjećanja, da se poslužimo sintagmom francuskog sociologa, čini nas zarobljenicima norme i pravila koja je iza sebe ostavila sramnu tradiciju diskriminacije, segregacije i potiskivanja ženskog individualnog i kolektivnog otpora, u onim segmentima društvenog djelovanja gdje je to, makar na nivou iznimke, bilo moguće.
Rekonstrukcija sjećanja
Potrebna nam je radikalna rekonstrukcija sjećanja. To znači da ćemo kroz taj proces institucionalno prizvati u sadašnjost zaboravljene heroine naše historije, te afirmacijom njihove vidljivosti kroz ulice naših gradova, i prateću memorijalizaciju, otvoriti vrata novim heroinama da ponosno artikuliraju svoje potencijale. Jer ulice čine historijske ličnosti živima; one ih upisuju u kulturu sjećanja i naše kolektivno pamćenje; one su pluća zahvaljujući kojima gradovi dišu kozmopolitizmom i otvorenošću, i onima koji njima koračaju, možda kao stranci, prvi put daju „ličnu kartu historije“ i našeg (ne)pravednog odnosa prema njoj. Za obraz naših ulica, i nas koji njima prolazimo, oslobodimo ih norme muškosti i učinimo makar znak zahvalnosti ženama bosanske historije, vodeći računa o njihovoj simboličkoj prisutnosti u sadašnjosti.
[1]O muškosti kao normi pisao sam opširnije u Kritici toksične muškosti iz 2021. godine, gdje sam naveo da patrijarhalni kulturološki zaokret, posebno izražen od devedesetih, nije samo za posljedicu imao degradaciju ženske uloge u društvu i potpunu vrijednosnu dominaciju falusa nad vulvom, već je udario čvrste temelje u podjelu rodnih uloga muškaraca i žena, čime je muškost postala mjera stvari; a ženskost kao koncept posve marginaliziran, označen pežorativnim i nestabilnim.