Žene u hrvatskim zatvorima: Kao najveću poteškoću izdržavanja kazne zatvorenice navode odvojenost od svoje obitelji i djece, u puno većem postotku nego muškarci.
Ivana Perić
Većina žena skriva da je bila u zatvoru, a muškarci se čak time hvale. Često se na takvu situaciju “prisloni” i to da bivše zatvorenice ne mogu naći posao jer poslodavci izbjegavaju zapošljavati žene “s prošlošću”. Žena zatvorenica je trostruko stigmatizirana, jer je njena “izdaja” trostruka.
Zatvori i kaznionice su zatvorene institucije o kojima inače ne razmišljamo, kojima se medijska pažnja posvećuje tek kada se dogodi neki zločin ili ispraćaj uoči velikog uhićenja. Većina građana o zatvorenicima i zatvorenicama (a i njihovim obiteljima) sliku tvori na temelju uglavnom jednodimenzionalnih medijskih prikaza – novinskih izvještaja o zločinima ili pak američkih serija i filmova. Orange Is the New Black, Prison Break, Oz – sve su to zabavne serije, no kakva je situacija u zatvorima u Hrvatskoj?
Maja Gabelica Šupljika, zamjenica pravobraniteljice za djecu: “Nikad nije suvišno ponavljati da dijete ne smije trpjeti zbog loših odluka svojih roditelja ni biti i sâmo kažnjenik zato što je to njegov roditelj”
Medijski su prikazi nerijetko fokusirani na ono što je pojedine osobe dovelo u zatvor, zbog čega su tu, a ne na to kako im je tu gdje jesu. Moramo Maja Gabelica Šupljika, zamjenica pravobraniteljice za djecu: “Nikad nije suvišno ponavljati da dijete ne smije trpjeti zbog loših odluka svojih roditelja ni biti i sâmo kažnjenik zato što je to njegov roditelj” imati na umu činjenicu da ljudi koji se nalaze unutar zatvorskog sustava nisu u mogućnosti komunicirati s većinom građana u Hrvatskoj pa im u vlastitoj prezentaciji ne preostaje ništa osim limitiranih medijskih prikaza koje diktiraju drugi. O njima se primarno razmišlja kao o zločincima i kriminalcima, a ne kao o osobama koje i dalje imaju prava koja žele ostvarivati. Za zatvorenike koji su roditelji, ta su prava uglavnom vezana uz obitelj i redovite posjete djece. Roditelji odlaskom u zatvor ne prestaju biti roditelji – održavanje odnosa između roditelja-zatvorenika i djece nužno je za uravnoteženo odrastanje djece i nadvladavanje kriza koje mogu nastupiti odlaskom u zatvor (što emocionalnih, što ekonomskih). Ono je nužno i za roditelje – nedostatak obitelji ili prijatelja za zatvorenike je uglavnom glavni problem u suočavanju sa stresnim događajima u zatvoru.
Zatvorenici se uspješnije resocijaliziraju, zadovoljniji su i sretniji, ako dobiju priliku da budu dobri roditelji, unatoč tome što su u zatvoru. U tom su pogledu izuzetno važni redoviti posjeti djece. Da bi se olakšao povratak zatvorenika u obitelj, potrebno je poticati komunikaciju između roditelja i djece i omogućiti im lakšu realizaciju te komunikacije.
To su prepoznali i u udruzi Roditelji u akciji (RODA). “RODA od početka prošle godine kroz projekt MA#ME radi na osnaživanju zatvorenica za roditeljsku ulogu i uključivanje na tržište rada. Aktivnosti dijelimo na one u kojima pružamo direktnu podršku i edukaciju ženama u Kaznionici u Požegi i aktivnosti informiranja i senzibiliziranja javnosti – jedna od takvih aktivnosti je i knjižica Roditeljstvo iza rešetaka. Zatvorenice i zatvorenike se uglavnom promatra u prizmi kaznenog djela koje su učinili po principu ‘oni su si sami krivi’ i ‘to se meni ne može dogoditi’. Kad smo u RODI odlučile krenuti u ovakav projekt i rad s jednom grupom roditelja s kojom nismo ranije imale iskustva, razmišljale smo što bi to nama, kao jednoj takvoj, dotad nezainteresiranoj javnosti, moglo pomoći da razumijemo probleme zatvorenika i njihovih obitelji. Zaključile smo da bismo to mogle dobiti kroz priče u kojima će se one otvoriti osobi od povjerenja”, govori nam Ivana Zanze, izvršna direktorica RODE.
Ivana Zanze, RODA: “Velik postotak djece odlazi iz svojeg roditeljskog doma kad majka ide u zatvor, dok u slučaju zatvaranja očeva to nije tako”
U projekt se tada uključila Marina Borovac, novinarka Večernjeg lista, s kojom smo razgovarali ovih dana. Za sudjelovanje u projektu preIvana Zanze, RODA: “Velik postotak djece odlazi iz svojeg roditeljskog doma kad majka ide u zatvor, dok u slučaju zatvaranja očeva to nije tako”poručile su ju upravo bivše zatvorenice – jedna od zatvorenica je na sastanak u RODU došla s njenim tekstom o odjelu “rađaonice” u Požegi (odjel u kojem borave majke s djecom). Borovac se više od desetljeća u svom novinarskom radu bavi zatvorskim sustavom, a za reportažu iz kaznionice u Požegi objavljenu u Večernjaku 2007. godine dobila je nagradu HND-a. Iz dugogodišnjeg je iskustva posebno svjesna problema s kojima se susreću zatvorenice koje su majke.
“U Hrvatskoj postoji samo jedna kaznionica za žene koja je daleko od Dubrovnika, Rijeke, Splita, Varaždina… Iako sa zakonskog stajališta nema prepreke da djeca posjećuju majke na izdržavanju kazne, mnogima je putovanje do Požege daleko i preskupo. Dijelom i zbog toga narušavaju se obiteljski odnosi i stvaraju novi problemi koji kulminiraju kada zatvorenica iziđe sa odsluženja kazne”, objašnjava Borovac.
Ivana Zanze: “Ministarstvo pravosuđa smo upozorile na više zabrinjavajućih praksi koje se spominju u pričama zatvorenica. Možemo istaknuti da će danas, primjerice, zatvorenica dočekati svoje dijete u civilnoj odjeći kad joj dolazi u posjet, a ne u uniformi
U našem je društvu sveprisutna i stigmatizacija zatvorenica, na koje se gleda drugačije nego na zatvorenike. “U Hrvatskoj je među počiniteljima kaznenih djela oko 10 posto žena, a u zatvorima ih je manje od 5 posto u odnosu na ukupan broj zatvorenika. Svugdje u svijetu zatvorenice čine manji dio zatvorske populacije, a pogotovo u tradicionalnim društvima i može se primijetiti da, što je društvo ravnopravnije, žena je u zatvorima više. U takvom tradicionalnom društvu poput našeg, bivšim zatvorenicama nije lako, zato su i sve priče u knjižici Roditeljstvo iza rešetaka anonimne, u Skandinaviji vjerojatno ne bi bile. Žena zatvorenica je trostruko stigmatizirana, jer je njena ‘izdaja’ trostruka: javnost je osuđuje ne samo Ivana Zanze: “Ministarstvo pravosuđa smo upozorile na više zabrinjavajućih praksi koje se spominju u pričama zatvorenica. Možemo istaknuti da će danas, primjerice, zatvorenica dočekati svoje dijete u civilnoj odjeći kad joj dolazi u posjet, a ne u uniformi zato jer je svojim kaznenim djelom izdala svoju zajednicu, već je izdala i svoju ženskost – kako je žena mogla nešto takvo napraviti. A ako ima djecu, onda je tu obavezno – kako je jedna majka svojoj djeci to mogla napraviti. To čujemo redovito, pa čak i od stručnjaka i stručnjakinja koji se bave zatvorskim sustavom”, objašnjava Zanze.
Kao temeljne sastavnice zajedničkog europskog djelovanja u najboljem interesu djece zatvorenika, organizacija COPE (Children of Prisoners Europe, prijašnji EUROCHIPS) važnima smatra sljedeće: prepoznavanje prava djece čiji su roditelji u zatvoru, poznavanje njihova broja, svijest da djeca zatvorenika čine ranjivu skupinu djece s posebnim potrebama, znanje da ta djeca trebaju primjereno objašnjenje za roditeljevu odsutnost te prepoznavanje važnosti inicijativa koje štite i podržavaju vezu između djece i roditelja.
Konkretni podaci o broju djece zatvorenika u Hrvatskoj ne postoje. “To je jedan od većih problema svih onih koji se bave ovom temom i kod nas i u inozemstvu. Što se tiče Hrvatske možemo reći jedino da je zasigurno riječ o nekoliko tisuća djece, a do tog broja dolazimo koristeći način procjene o broju djece zatvorenika međunarodne organizacije COPE”, govori Maja Gabelica Šupljika, zamjenica pravobraniteljice za djecu.
“Zbog snažnih osjećaja – zbunjenosti, brige, srama, krivnje, zabrinutosti, ljutnje ili tuge – svakom bi djetetu čiji je roditelj u zatvoru trebala biti dostupna podrška, koju bi ono trebalo naći u školi, obiteljskim centrima i centrima za socijalnu skrb, u drugom roditelju ili drugoj osobi koja skrbi o djetetu. No, djeca takvu podršku često ne nalaze zbog toga što odrasli ne znaju kako bi s djetetom o tome razgovarali, ne prepoznaju djetetovu ‘muku’ vezanu uz obiteljsku situaciju pa ni ne prepoznaju njegovu konkretnu potrebu. A neki čak misle i da se tu ne može i ne treba mnogo činiti jer ipak je riječ o ‘kriminalcima’ i njihovoj djeci. Zato nikad nije suvišno ponavljati da dijete ne smije trpjeti zbog loših odluka svojih roditelja ni biti i sâmo kažnjenik zato što je to njegov roditelj”, objašnjava Gabelica Šupljika.
Marina Borovac: “Iako sa zakonskog stajališta nema prepreke da djeca posjećuju majke na izdržavanju kazne, mnogima je putovanje do Požege daleko i preskupo”
Istraživanja pokazuju kako su majke koje su u zatvorima podložnije depresiji i anksioznosti nego drugi zatvorenici i zatvorenice, u strahu su za Marina Borovac: “Iako sa zakonskog stajališta nema prepreke da djeca posjećuju majke na izdržavanju kazne, mnogima je putovanje do Požege daleko i preskupo”svoju obitelj koja se često raspada njihovim odlaskom u zatvor. “Velik postotak djece u Hrvatskoj odlazi iz svojeg roditeljskog doma kad majka ide u zatvor, u slučaju zatvaranja očeva to nije tako. Istraživanje koje smo napravile u suradnji s Upravom za zatvorski sustav u prosincu prošle godine pokazuje da su u čak 20 posto slučajeva djeca majki zatvorenica završila u udomiteljskim obiteljima ili u domovima. Djeca i partneri ih rijetko posjećuju – razloga je puno – Kaznionica u Požegi, jedina ženska kaznionica, udaljena je i prometno izolirana, takva putovanja su za njih skupa. Također, te majke žele zaštiti svoju djecu od zatvora, ne žele da njihova djeca dožive zatvorsku atmosferu, pretrese komandirki, ne žele da putuju stotinama kilometara zbog posjeta koji traje sat vremena, iako ih silno žele vidjeti. U navedenom istraživanju žene zatvorenice kao najveću poteškoću izdržavanja kazne navode odvojenost od svoje obitelji i djece, u puno većem postotku nego muškarci. Mi znači imamo s jedne strane rešetaka društvo koje zatvorenicu višestruko osuđuje upravo zbog majčinstva, a s druge strane tu ženu koja zbog svojeg majčinstva u zatvoru najviše i pati”, govori Zanze.
“Upravo su u knjižici Roditeljstvo iza rešetaka zabilježene riječi dječaka koji je svojoj majci rekao da ‘u svakoj normalnoj obitelji u zatvor idu tate, a ne mame’. Većina žena skriva da je bila u zatvoru, a muškarci se čak time hvale. Često se na takvu situaciju ‘prisloni’ i to da bivše zatvorenice ne mogu naći posao jer poslodavci izbjegavaju zapošljavati žene ‘s prošlošću’ “, govori Borovac.
Kako bi se zatvorenice osnažile za priključivanje tržištu rada, pokrenut je i projekt Rešetke nisu prepreke. Ponukane sve češćim problemom s kojim su se susretale zatvorenice požeške kaznionice – činjenicom da ih djeca nisu posjetila već nekoliko mjeseci zbog financijskih razloga, RODA je odlučila pronaći održivo rješenje za sufinanciranje putnih troškova maloljetnoj djeci čije su majke u zatvoru. U suradnji sa studijom dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, krenulo se u osmišljavanje proizvoda koji će se proizvoditi u Kaznionici u Požegi te plasirati na tržište kao prepoznatljiv brend. Novac od prodaje proizvoda dijelom će se koristiti za financiranje troškova putovanja djece zatvorenica.
Iako bi najveća angažiranost i inicijative za unaprjeđenje zatvorskih uvjeta trebale dolaziti od strane same države, ove inicijative civilnog društva od velikog su značaja za zatvorenice i pokretanje promjena u zatvorskom sustavu općenito. Zatvorenice su zahvalne na svakoj aktivnosti, žele raditi i osjećati se korisno. Upravo zbog suradnje koja se razvila i međusobnog povjerenja, situacija se lagano mijenja na bolje.
“Dobile smo dosta vrijednih informacija za daljnji rad i unapređenje uvjeta u zatvorima, koje ne bismo uspjele dobiti na neke druge načine. Primjerice, dobile smo informaciju da trudnice rade bris rodnice same u trudnoći. O tome se nisu pobunile Ministarstvu, pravobraniteljstvima, izgovorile su to onako – usput. One osjećaju da to nije u redu, ali valjda ne misle da se imaju pravo pobuniti. Ministarstvo smo upozorile na više zabrinjavajućih praksi koje se spominju u pričama zatvorenica, ova je odmah ukinuta, za neke treba više vremena. Možemo istaknuti i to da će danas, primjerice, zatvorenica dočekati svoje dijete u civilnoj odjeći kad joj dolazi u posjet, a ne u uniformi. Možda se to nekome van rešetaka ne čini velika stvar, ali – kako nam je jedna od bivših zatvorenica u pismu zahvale javila, njima je to ‘veliko kao Amerika'”, govori Zanze.
Zanze ističe kako valja vidjeti što se još može i treba poboljšati, ali i potaknuti druge organizacije civilnoga društva, znanstvenike, institucije, da se uključe u bavljenje ovom problematikom.
“Vjerujemo da će svatko tko pročita ove priče doživjeti jedan takav trenutak gdje će osvijestiti nešto o sebi, o vlastitim predrasudama, možda će se prepoznati u nekim trenutcima, jer i život nas nekad zna zatvoriti jednako kao i zatvori. Možda će, nadamo se, osjetiti neki poziv na akciju. Priče sada šaljemo zatvorenicama i zatvorenicima, kao ohrabrenje da nakon izlaska iz zatvora i za njih postoje različite mogućnosti, da su se i drugi roditelji nosili s istim problemima kao i oni i da su ih na različite načine rješavali. Žene iz ovih priča nisu nužno izašle kao pobjednice, ali su izašle”, poručuje Zanze.
Izvor: H-ALTER