Pionirka gotovo u svim područjima svoga djelovanja, Wangari je, između ostaloga, prva Afrikanka kojoj je uručena Nobelova nagrada za mir, 2004. godine, prva doktorica veterinarske anatomije na području Istočne i Centralne Afrike te osnivačica ekološko-socijalnog pokreta The Green Belt Movement.
„Shvatila sam da je nebo granica. Zbog osjećaja obaveze i strasti sposobna sam učiniti sve.“
Biti neposlušna u vremenima u kojima se neposlušnost ne tolerira odlika je hrabrih žena. Među takve se strašne žene svakako ubraja i Kenijka Wangari Maathai, rođena na današnji dan 1940. godine. Pionirka gotovo u svim područjima svoga djelovanja, Wangari je, između ostaloga, prva Afrikanka kojoj je uručena Nobelova nagrada za mir, 2004. godine, prva doktorica veterinarske anatomije na području Istočne i Centralne Afrike te osnivačica ekološko-socijalnog pokreta The Green Belt Movement.
Strašna je Wangari svojim aktivizmom rušila duboko ukorijenjene kulturne obrasce koji su uvelike definirali afrički identitet, aktivirajući pri tome tradicionalno zanemarene članove društva, prije svega žene i siromašne. Time je zauvijek promijenila percepciju afričkog kontinenta kao džungle koju treba pokoriti. Wangari nije dovoljno etiketirati akademskim ili društvenim titulama doktorice veterine, političarke, ekologinje, feministkinje ili braniteljice ljudskih prava. Ona svojim djelovanjem uvelike nadilazi ove pomalo sterilne pojmove, a tome svjedoči i činjenica da je njezin muž podnio zahtjev za razvod braka navodeći da je Wangari prepametna za ženu i da ju se stoga teško može kontrolirati.
Početak njezinog djelovanja vezan je uz razdoblje izrazito represivnog režima predsjednika Daniela arapa Moija. Zbog zahtjeva za višestranačkim izborima i prosvjeda protiv korupcije predsjednika Moija, Wangari je bila nekoliko puta zatvarana. U kontekstu političkog djelovanja isticala je da ljudi moraju vršiti pritisak na političare i natjerati ih da se promijene.
Nakon povratka sa školovanja u Sjedinjenim Američkim Državama, zajedno s Verstistineom Mbaya traži jednake plaće za muškarace i žene na Sveučilištu u Nairobiju. Uskoro, kako i sama navodi u dokumentarcu For Our Land, predlaže ženama iz ruralnih područja koje su bile suočene s nedostatkom osnovnih životnih potreba, sadnju stabala.1977. godine osniva The Green Belt Movement koji postaje centralni dio njezinog djelovanja i najvažniji ekofeministički glas Afrike. Iako je navedeni projekt započeo kao ekološki, tako da je Wangari ženama plaćala svega nekoliko šilinga za sadnju stabala s ciljem sprječavanja erozije tla, s vremenom se pretvorio u ozbiljniju društveno-političku akciju.
SPAJANJEM EKOLOŠKIH, SOCIJALNIH I FEMINISTIČKIH ELEMENTA U JEDAN POKRET, WANGARI JE STVORILA NOVI DISKURS O ULOZI ŽENE I OSTALIH POTLAČENIH U AFRIČKOM DRUŠTVU. ISTICALA JE KAKO SU PROBLEMI SIROMAŠTVA I OKOLIŠA USKO POVEZENI TE KAKO SE MEĐUSOBNO GENERIRAJU. SMATRALA JE KAKO ĆE SIROMAŠAN ČOVJEK POSJEĆI POSLJEDNJE STABLO KAKO BI SI SKUHAO POSLJEDNJU VEČERU, NE SHVAĆAJUĆI ZAPRAVO KAKO TIME DUBLJE ZALAZI U SIROMAŠTVO.
Gostujući u emisiji BookTV: After Words, istaknula je da ljudska prava nisu nešto što se postavi na stol da se njima posluži, za njih se treba boriti. Vođena ovom mišlju, Wangari je ustala protiv režima predsjednika Moija u trenutku njegove najveće političke moći. Naime, 1989. godine spriječila je izgradnju nebodera na javnom prostoru parka Uhuru, zbog čega je, u strahu za vlastiti život, bila prisiljena na neko vrijeme otići u Sjedinjene Američke Države.
Početkom 1990-ih sudjelovala je u štrajku s ciljem oslobađanja političkih zatvorenika. Uslijed policijskog nasilja Wangari je zadobila teške ozljede, međutim, to je nije spriječilo da 1998. godine ponovno stane nasuprot korumpirane vlasti u slučaju pokušaja izgradnje luksuznih zgrada u Karura šumi, u okolici Nairobija. I iz ovoga obračuna izašla je kao pobjednica.
Wangari je u knjizi The Challenge fro Africa: A New Vision, navela kako su politička korupcija i političko obespravljivane siromašnih masa najveći problemi postkolonijalne Afrike. Prilikom primanja Nobelove nagrade istaknula je kako se rješenje većine probleme nalazi u nama samima, implicirajući da je vrijeme da narodi Afrike krenu putem razvitka i prosperiteta.
Nakon silaska predsjednika Moija s vlasti, Wangari je izabrana za zastupnicu u kenijskom parlamentu. Njezina je politička aktivnost vezana uz nastojanje da afričke zemlje prevladaju ovisnost o pomoći ostalih. Isto je naglasila i u skopu svog izlaganja održanog u Nairobiju, krajem 2011. godine, povodom odluke zemalja članica G20 o kreditiranju afričkih zemalja. Tom je prilikom navela kako je mišljenje da siromašni ne posjeduju moć najpogubniji afrički sindrom.
UZ RACHEL CARSON I JANE GOODHALL, WANGARI JE JEDNA OD GLAVNIH PREDSTAVNICA EKOFEMINIZMA. SPAJAJUĆI BORBU ZA PRAVA ŽENA S PRAVOM OKOLIŠA, WANGARI JE S POJMA EKOFEMINIZMA UKLONILA BEZLIČNU STIGMU I DALA JOJ SADRŽAJ PREPOZNAT DILJEM SVIJETA, ŠTO JOJ JE S VREMENOM PRISKRBILO NADIMAK ŽENA STABLO.
Wangari Maathai umrla je 25. rujna 2011. godine. S ciljem prenošenja ideja te znanja o prirodnim resursima i njegovim mogućnostima osnovan je Wangari Maathai Institute for Peace & Environmental Studies (WMI), unutar kojega se nastavlja njezina teorija i praksa.
Ostavština od 30 milijuna zasađenih stabala i ideja kako sadnja stabala ne čuva samo okoliš, nego omogućava i stvaranje pritiska na vlast, ostaje echo njezine borbe za buduće naraštaje.